Vladajuće strukture davanjem povlastica često pokušavaju ispravljati određene nepravde, ne znajući da takvim ispravljanjima stvaraju nove nepravde. Ta pojava događa se kako na razini državne vlasti tako i lokalnih vlasti. Pod parolom skrbi za prosječnoga građanina stvara se sustav povlastica s tendencijom umnožavanja. Korisnici takva posebna prava primaju s radošću, ali ih se teško odriču. Za razliku od toga ostali građani na koje se to ne odnosi doživljavaju to kao nepravdu. Zato povlastice moraju biti iznimke koje se primjenjuju na mali broj korisnika, u protivnom se sve pretvara u demagogiju. Dakle valja uvijek paziti da se uvođenjem dodatnih prava za neke skupine poštuju načela pravednosti.
Nažalost političari svih razina skloni su dijeliti obećanja za koja nema realnih mogućnosti, često ne misleći kako će se to odražavati u svakodnevnom životu. Građani su dosad već doživjeli brojna obećanja koja su bila kasnije izigrana. S druge strane davanje neke povlastice, koja socijalno lijepo zvuči, u životu je nepravda za druge, koji ju ne ostvaruju.
To se najbolje vidi u mirovinskom i zdravstvenom sustavu i socijalnoj skrbi. Tako se u mirovinskom sustavu unatoč pozivanju na načela solidarnosti i uzajamnosti, kao temeljna načela mirovinskoga i invalidskoga osiguranja, ona izigravaju brojnim iznimkama. Poznato je da iznimke koje izdvajaju pojedine skupine i daju im posebne povlastice za neke zasluge ne uzimaju u obzir opća načela socijalne pravde. Tako se nakon stvaranja nove hrvatske države počelo sa zapostavljanjem jednih skupina i pogodovanjem drugima.
Najbolji su primjer predstavnici vladajućih ekipa koji u nastalom siromaštvu nakon Domovinskoga rata nisu prihvaćali snositi zajednički teret neimaštine, pa se počelo izdvajanjem najprije zastupnika, pa državnih dužnosnika, a onda i drugih, koji su isticali svoje zasluge za koje su tražili povoljnija mirovinska i socijalna prava. To je bilo pogrješno shvaćanje domoljublja.
Propisivani su blaži uvjeti starosti za mirovine, priznat je veći postotak mirovine za manje staža ili se mirovina određivala prema jednogodišnjoj zastupničkoj plaći i sl. Za razliku od toga ostalima je umjesto desetgodišnjega prosjeka uvedeno skokovito povećanje obračunskoga razdoblja, na način da se svake godine obračunsko razdoblje povećavalo za tri godine, pa sad već iznosi više od 40 godina. Povećavane su također dobne granice, koje za priznavanje prava na starosne mirovine iznose 65 godina za muškarce, odnosno 60 godina za žene, za koje će uskoro također biti uvjet 65 godina.
Pooštreni su uvjeti starosti za udovice sa 45 na 50 godina, pa često iako su bile i majke, ne ostvaruju prava na obiteljske mirovine jer su njihova djeca već postala punoljetna (18 godina) ili su završila redovita školovanja. To osobito pogađa majke koje su rađale djecu već u dvadesetima pa su ta djeca već odrasla i samostalna prije njihovih navršenih 50 godina.
Prema sadašnjim propisima udovice mogu ostvariti pravo na obiteljsku mirovinu ako su do smrti bračnoga druga navršile 50 godina. Iznimno ako je udovica bila mlađa od 50 godina, ali je u času muževe smrti već imala doživljenih 45 godina, može steći pravo na obiteljsku mirovinu tek kada navrši 50 godina života. Međutim u razdoblju između 45 i 50 godina takva udovica ostaje simbolično rečeno u zrakopraznom prostoru, dakle neke vrste »čardak ni na nebu ni na zemlji«. U tim godinama žena se teško zaposli, ostaje bez redovitih primanja, dakle postaje socijalni problem jer mora čekati protek od pet godina da bi doživjela 50. g., kako bi joj se priznalo pravo na obiteljsku mirovinu.
Takav previd u pisanju zakona može se oprostiti političarima, ali teško je oprostiv ministrima u mjerodavnom ministarstvu za mirovinski sustav. Taj previd traje gotovo 30 godina. Mijenjaju se vlade i ministri, a nitko taj grijeh ne ispravlja. Posebno je začuđujuće da nitko od stručnjaka na to ne upozorava, ili su u tom ministarstvu zaposleni samo lažni stručnjaci? Gledajući taj propust (grijeh prema majkama i ženama), a moglo bi ih se naći još, Hrvatska je po strogoći propisa najstroža i najnemilosrdnija prema ženama, a osobito prema udovicama.
Ako se Hrvatska uspoređuje s položajem udovica u drugim državama nastalim na području bivše Jugoslavije, svi su drugi jače štitili prava udovica. Dakle takva restriktivna zakonodavna politika obiteljskih mirovina prema udovicama nije u skladu s javnim političkim opredjeljenjima za zaštitu obitelji i očuvanje dostojanstva braka.
Ako se danas zbog ukupnoga gospodarskoga stanja i svjetske krize izazvane ratovima u Ukrajini i na Bliskom istoku nameće potreba štednje i jeftine radne snage uz popratne najave ukidanja, ograničavanja ili smanjivanja nekih prava radnika i službenika, treba to primjenjivati i na sve ostale pogodnosti davane pojedinim skupinama. U protivnom će se produbljivati jaz brojnih podjela i nepravda između povlaštenih manjinskih skupina i većine običnih građana. Zato kod nas proces izdvajanja novih skupina i skupinica, koje stalno traže neka svoja posebna prava, posebne povlastice, posebne propise ili neka specijalna prava, treba zaustaviti.
Posebno trebaju biti oprezni političari, kako ne bi olako davali lažne nade, koje ne će biti ostvarive ili će biti ostvarivane na teret ostalih građana i poreznih obveznika, a posljedica će biti povećavanje raznih fiskalnih nameta, prireza, komunalija i slično.
