U prethodna dva teksta pokušali smo prikazati i objasniti nelogičnost i nepravednost poreza na mirovine, osobito s gledišta ideje za ukidanje toga poreza. Međutim opravdavati postojanje poreza na mirovine ne znači obranu postojećega stanja s mirovinama. Promjene su potrebne, ali treba poći od stvarnih činjenica, a ne nekritički iznositi uopćene i nasumično izabrane statističke podatke pa iz njih donositi pogrješne zaključke. To jedino ide u korist pojedinim političkim strukturama i političkim strankama radi dobivanja naklonosti umirovljenika.
Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje objavio je Pregled osnovnih podataka o stanju sustava mirovinskoga osiguranja za veljaču 2026. Navodi da je broj korisnika svih mirovina 1 231 743 (uključeni su i korisnici inozemnih mirovina), a prosječna mirovina iznosi 623,37 eura. Znanstveno taj prosjek ne znači ništa jer daje nepotpunu i pogrješnu sliku o stvarnom stanju budući da visine mirovina variraju od desetak eura do više tisuća eura mjesečno. Osim toga, ako isključimo korisnike razmjernih dijelova inozemnih mirovina, dobiva se sljedeća, bitno drugačija slika: korisnika mirovina ostvarenih bez primjene međunarodnih ugovora (dakle samo na osnovi mirovinskoga staža ostvarenoga u Hrvatskoj) ima 1 039 934, a prosječna mirovina iznosi 704,23 eura. Dakle prosječna mirovina tih korisnika veća je od prosjeka mirovina svih korisnika.
Budući da zakonska odredba o porezu na dohodak i za mirovine propisuje obvezu plaćanja poreza na primanja veća od 600 eura, korisnici samo hrvatskih mirovina priznatih bez međunarodnih ugovora bit će brojčano više opterećeni od korisnika razmjernih dijelova.
Primjerice česta je pojava da korisnik mirovine ostvaruje razmjerni dio samo za jednu godinu hrvatskoga staža, uz pribrajanje inozemnoga staža samo radi ispunjavanja minimalnih uvjeta za starosnu mirovinu. Takva mirovina obično iznosi oko 10, a najviše 15 eura. Dakle ne podliježe porezu na mirovinu. Međutim postoje korisnici koji istodobno ostvaruju i svoju inozemnu mirovinu priznatu za 30 ili više godina staža ostvarenoga u inozemstvu, često u svoti većoj od 1500 pa i više eura, a porez plaćaju ovisno o tome od koje strane države primaju mirovinu (neke države ne oporezuju mirovine).
Dakle postavlja se pitanje pravednosti poreznih opterećenja takvih umirovljenika. Zašto? Zato što Hrvatska ima sklopljene međunarodne ugovore o izbjegavanju dvostrukoga oporezivanja, ali različite od države do države, pa neke ne obvezuju, a druge isključuju pravo naplate poreza na mirovine.
Već smo pisali o problemu uvođenja naplate poreza na mirovine za korisnike švicarskih mirovina. One su relativno velike, mnoge prelaze 1500 franaka mjesečno. Ondje se mirovine ispod 1500 franaka smatraju granicom siromaštva, a povratkom u Hrvatsku mi smo ih zaduživali s porezima, i to čak za razdoblja unatrag. Mnogi su bili neugodno zatečeni jer su naplatom poreza u Hrvatskoj njihova očekivana mirovinska primanja bila znatno smanjena, a računali su na bolji i jeftiniji život u domovini. Nekima koji su kupovali stanove na kredit dovedena je u pitanje mogućnost njihovih otplata pa su se počeli vraćati u Švicarsku. Dakle svoje zaslužene mirovine u Švicarskoj umjesto da troše u Hrvatskoj i dalje troše u Švicarskoj.
Naše političke strukture, unatoč formalnim javnim pozivanjima na povratak iseljeništva i unatoč donošenju nekih zakonskih propisa o tome, ostale su nijeme na upozoravanja na nedosljednosti oko oporezivanja mirovina.
Nažalost, danas je taj problem još veći i složeniji jer razlike u visinama mirovina pojedinih skupina (povlaštenih i nepovlaštenih) postaju sve veće, posebno zbog brojnih oslobađanja od poreza na mirovine te uz dodatnu novu ideju o uvođenju posebne minimalne mirovine. Ne će se znati tko ima, a tko nema pojedino pravo, ali će kao uvijek najlošije proći oni s najnižim plaćama i najnižim mirovinama.
U postojećem hrvatskom mirovinskom sustavu moguće ja da određeni pojedinac ima pravo na mirovinu određenu prema plaći i stažu. To je njegova prva mirovina. Međutim, ako ta mirovina iznosi manje od određene svote, priznaje mu se i isplaćuje umjesto njegove prve mirovine posebna najniža mirovina (to je druga mirovina). Ako se ostvari ideja nove posebne minimalne mirovine, to bi bila treća mirovina. Jasno, odgovor mjerodavnih može biti: propisat ćemo posebne kriterije i mjerila i za tu minimalnu mirovinu. Sve je moguće, jer »papir sve podnosi, a olovka je svemoguća«.
Zaboravlja se da će te promjene tražiti sve više činovnika, a sadašnji i budući umirovljenici još će više stajati u redovima za razne potvrde o imovini, prihodima i broju članova obitelji.
