O odnosu prema grijehu i grješnicima te o smislu pravednosti govore i ovonedjeljno čitanje iz Knjige proroka Ezekiela i evanđeoski ulomak iz Matejeva pera. Prorok Ezekiel vrlo je jasan kada prikazuje da Bog ne želi da itko propadne. No postoji određena grupa ljudi koji sami sebe smatraju pravednima, a putovi im baš i nisu pravedni. Sebe smatraju dobrima i pravednima te preziru druge, velike grješnike. Zaokret nastaje kada ovi drugi, bezbožnici kakvima ih naziva Ezekiel, shvate da griješe i promijene vlastiti život nabolje. Okrenu se Bogu i počnu živjeti Božjim životom. Prva im grupa ne vjeruje jer Boga i Božji život gledaju kao skup zatvorenih ideja na koje oni imaju ekskluzivno pravo, no do tih ideja drže tek na teoretskoj razini. Oni Boga još nisu upoznali na praktičnoj razini te žive neobraćeno. U očima svijeta nitko ne bi rekao da čine nešto negativno, no u dubini sebe i svojega srca udaljeni su od Božjega života. Božji zakon poznaju, ali ga ne vrše u praksi. Zato i samoga Boga, kako je vidljivo iz Ezekielova teksta, optužuju kako mu putovi nisu pravi, a on ih opominje da ispitaju vlastite putove po kojima hode.
Vjera bez djela je mrtva
Matejev evanđeoski ulomak na istoj je liniji. Isus se u jednoj od triju prispodoba povezanih temom vinograda obraća glavarima svećeničkim i starješinama naroda ne bi li im pokazao istinski način dolaska do Boga. Kao i inače, priča im priču jer tako će najlakše shvatiti. Priča je o dva sina od kojih je jedan na prvi pogled neposlušan, a drugi poslušan. Poslušnost se ogleda u tome hoće li prihvatiti rad u vinogradu ili ne. Prvi odbija poći u vinograd, no kasnije se predomišlja i ode. Drugi je hitra jezika te umah prihvaća očev nalog. No ne odlazi. Nastojao je biti vrlo poslušan te kimati glavom, no budući da je u sebi podijeljen, to ne čini. Slijedi tada pitanje Isusovim sugovornicima o tome koji je sin poslušan, odnosno koji vrši očevu volju. Jasno je da je to onaj prvi. Potom Isus izgovara vrlo snažnu rečenicu i nastupa poput proroka Ezekiela: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!« Poziva ih i da se prisjete Ivana Krstitelja koji je došao u pravednosti, ali mu nitko nije povjerovao. Pozivao je, no nitko se nije odazivao. Čak ni nakon što su vidjeli znamenja u narodu, a znamen su bili ljudi koji su povjerovali na Ivanovu propovijed – carinici i bludnici – te se obratili.
Mateju je stalo prikazati pravu i istinitu religiju, koja se mjeri po slušanju Boga i njegove riječi te vršenju te riječi. I kako će brojni bibličari dok komentiraju ovaj odlomak reći, u pozadini je zasigurno teološka rasprava o vjeri i djelima. Ta je rasprava vidljiva i u Jakovljevoj poslanici koji izričito tvrdi da je vjera bez djela mrtva. Prvi sin iz evanđelja koji je na prvi pogled neposlušan ipak biva sin koji nakon osobnoga promišljanja vjeru poima na način da ju djelima mora oživotvoriti. Jer vjerovati tek na teoretskoj razini ne pomaže puno. Govoriti o vjeri i kršćanstvu bez praktičnoga življenja kršćanstva »pucanj je u prazno«. Vjera se tako počne svoditi na ono što se u narodu zna reći: Može se, a i ne mora se. S druge strane vjera koja osobu obvezuje na praktičnoj razini jest vjera koja stvara promjenu. Gdje? Prvotno u osobi samoj, u njezinoj nutrini, a onda u okolini u kojoj ta osoba živi.
Živjeti vjeru koja je živa vjera
Govor o vjeri Isus konkretizira kako bi ga starješine naroda i svećenici shvatili budući da su oni isturene društvene figure. Oni koji uređuju odnose među ljudima. Jedni na civilnom planu, drugi na vjerskom. I jedni i drugi, ako će za sebe reći da su vjernici, pozvani su živjeti vjeru koja je živa vjera. Krist ih poziva da počnu njega samoga zamišljati kao uistinu živoga Boga. Ne tek slova na papiru. Plastično rečeno, gledajući jelovnik i diveći se gastronomskoj ponudi restorana, ne ćemo zasititi gladnu utrobu. Diviti se toj ponudi može se tek nakon obroka, a neka pretjerana udivljenost nad menijem prije jela bila bi znak totalne ludosti.
Treba se sada vratiti na pitanje s početka o grijehu i istinskoj pravednosti koja je izravno povezana s govorom o praktičnoj vjeri. Tko su dakle grješnici, a tko pravednici te kako od grješnika postati pravednik? Grješnik je čovjek koji je svjestan da se u slobodi udaljava od izvora dobra, odnosno samoga Boga. Neki to čine jer nemaju dovoljnu svijest o grijehu i njegovim učincima, a nisu ni nešto puno poučeni u vjeri. Drugi, a ti su opasniji, griješe, a znaju pritom što je dobro, a što zlo, na planu vjere i morala Crkve. Takvi često izvanjski znaju izgledati uistinu dobri i plemeniti. Smiješak s lica ne silazi, a srce je puno grabeža. Jesu li ili nisu blizu Bogu, svatko može prosuditi. A pravednici, tko su oni i kako se postaje pravednik?
Pravednici su, najzad, oni koji su na prvi pogled udaljeni od Boga, a u dubini sebe istinski ga vole. Lutaju, ali spoznavši svoj grijeh, vraćaju mu se jer ga istinski ljube. Griješe, ali grijehe ponizno priznaju te ljubavlju prema Bogu bivaju iscijeljeni. Sinovi su neposluha, ali samo za tren. Jer brzo postaju oni koji od prvoga »ne« postaju oni koju Bogu konstantno govore »da«, i to prije svega svojim djelima.
