Kad god se promišlja crkvena stvarnost, postavlja se i pitanje o smislu crkvenih službenika, to jest o sposobnostima i snazi za izvršenje poslanja. Stoga je uputno susresti na malo podrobniji način evanđeoski ulomak koji donosi Luka. U njemu se govori upravo o onima koji vrše službu u ime Isusa Krista.
Oni koje Krist šalje ljudi su koji na put svojega poslanja ne trebaju nositi gotovo ništa, nego ponajprije biti nositelji mira. Putom ne bi trebali nikoga pozdravljati, nego biti usmjereni na svoje poslanje. I jednu i drugu tvrdnju treba znati pojasniti jer se taj biblijski tekst često krivo tumači, čak i u krugovima vrlo pobožnih i čestitih vjernika. Naime, Kristovu nalogu učenicima da na put ne nose ni kese, ni torbe, ni obuće nije smisao tek u doslovnom oponašanju tih gesta jer Kristovi nalozi tiču se temeljne teološke crte: usmjerenosti ili oslonjenosti na Krista.
Učenici većma trebaju biti zagledani u Krista te im snaga za poslanje treba dolaziti iz osobnoga odnosa s njim jer će tako i moći biti donositelji njegova mira. Sve što moraju raditi u svojem poslanju jest donositi Kristov mir svijetu, koji je često ranjen jer nagomilavajući materijalno, sebi uskraćuje mir. Učenici pak prvotno sami trebaju biti oni koji ne žele gomilati, nego se lišavati gomilanja svega što im duši ne da mira.
Evanđeosku misao opjevale su i neke hrvatske pjesme, a takva je primjerice »Andrija Čordaš« u izvedbi Najboljih hrvatskih tamburaša, a potpisuje ju županjski skladatelj i tekstopisac Mario Vestić. Pjesma kao svoj temeljni refren ima: »Jer nije sretan tko puno ima, sretan je onaj tko malo treba, ne da se sreća zlatom kupiti. Sva blaga svijeta ništa ne vrijede, jadan je onaj kog vrag zavede pa cijeli život samo dukate na hrpu sprema. Džaba mu svega kad u duši mira nema.«
Poznati pak hrvatski psihijatar i psihoterapeut Križo Katinić također se bavio temom zadovoljstva u ljudi koji su upali u začarani krug konzumerizma. U jednoj od svojih novijih kolumna piše da je suvremeni čovjek vrlo frustriran jer neprestano mora kupovati, prodavati i postizati sve više, a kao sudionik ekonomskih procesa ne može ih tek gledati sa strane i ne sudjelovati u njima – pa makar kupovao stvari na 36 rata.
Evanđeoski ulomak želi biti lijek za temeljnu bol suvremenoga čovjeka, a to je gubitak mira. No da bi učenici iz evanđelja mogli biti posrednici mira te posljedično i liječiti bolesne koji su jednostavno nemirni, morat će najprije biti lišeni nemira. Svega dakle onoga što bi im u velikoj mjeri priječilo ostvarenje poslanja koje im Krist daje. Bivaju tako shvatljivi Kristovi nalozi o nenošenju kese, torbe i obuće na put evangelizacije. Ona valja biti lišena materijalnoga gomilanja. Jer ako evangelizatoru srce oteža od gomilanja stvari, on jednostavno gubi mir te svijetu ne može puno ponuditi. Svijet od njega očekuje da mu daruje ono što on sam u sebi nema, a to su snaga i milost koja dolazi od Krista.
Ipak, Kristovi učenici svjesni su da njihova ponuda mira u svijetu nije baš dobrodošla. Govoriti o miru koji Krist daje, a ne ljudska sila, često nije shvatljivo. Ne shvaća to muškarac koji je tjeskobno opterećen uvijek novim i tek stvorenim modelom auta ili mobitela; djevojka kojoj se život često svede na kreiranje što boljih selfi-statusa na društvenim mrežama ili čovjek koji je tek izgradivši jednu urbanu vilu već prikupio dokumentaciju za drugu. No Kristove poslanike to ne čudi jer oni su naučili temeljnu Kristovu lekciju, a to je ona da ne će od svih ljudi biti prihvaćeni. Postoje ljudi koji mir ne shvaćaju na Kristov način. Oni ga malo drukčije zamišljaju i to je sasvim u redu. Krist im daruje slobodu da budu takvi. Uči stoga i svoje poslanike da nakon što navijeste njegov mir te ne budu prihvaćeni, jednostavno odu. Želi da budu sposobni izmaknuti se. Probali su, dali su sebe i svoje srce za poslanje, no u tome nisu bili uspješni. Treba tada otići dalje. Stresti prašinu s obuće te ju ne konzervirati u posudama na policama kako bi ih ona podsjećala na neuspjeh i odbijanje. Još manje trebaju biti oni koji će u srcu gomilati gorčinu jer nisu bili shvaćeni i prihvaćeni. Jer pred njima je još uvijek dug put i poslanje.
U čemu je snaga Kristovih poslanika? Ta snaga očito je Božja, a ne ljudska. Kristovi su to poslanici, a pokretač im je Kristova milost i snaga. Poslani su gajiti mir te ga drugima naviještati, a opet istodobno biti svjesni kako tu ponudu ne će svi prihvatiti. Na jednak način kao što ni Krist nije bio od svih prihvaćen. No išao je dalje. Učiti se tomu svakodnevno.
