KAKO SU PROBLEME RJEŠAVALI PRVI KRŠĆANI? Recept za rješenje napetosti je osluškivanje bližnjega

Peta vazmena nedjelja

Dj 6, 1-7; 1 Pt 2, 4-9; Iv 14, 1-12

Sedmorica koja su u ovonedjeljnom odlomku iz Djela apostolskih navedena kao oni koji bi trebali »služiti kod stolova« često se nazivaju đakonima. U grčkom izvorniku doista se govorio o onima koji trebaju diakonein, to jest služiti. Pisac Djela apostolskih vjerojatno je u njima prepoznao osobe koje su vršile crkvenu službu podložnu apostolima, ali ih ipak ne naziva izravno đakonima.

Čini se da su sedmorica bila mnogo više od toga. Prema opisu Djela apostolskih oni su morali biti predvodnici kršćanske zajednice u Jeruzalemu koja se služila grčkim jezikom. Uostalom, ta sedmorica imala su i grčka, a ne židovska osobna imena. To su bili Židovi koji su prihvatili kršćansku vjeru i koji su u Jeruzalem došli iz dijaspore, često i s drugačijim običajima od onih domaćih kršćana koji su se u svakodnevnoj komunikaciji služili aramejskim jezikom. Njihovim postavljanjem u službu nastojalo se uvažiti posebnost kršćana grčkoga jezika i tako izbjeći podjele unutar zajednice.

Napetosti u prvoj kršćanskoj zajednici

U tekstu Djela apostolskih kaže se i da su apostoli, pomolivši se, na tu sedmoricu položili ruke. Danas mnogi vjeruju da je takva gesta odraz vremena u kojem je živio pisac Djela apostolskih i da se možda u vrijeme prve Crkve takav formalan čin ne bi trebalo očekivati. Slični pretpostavljeni anakronizmi mogu se naći i u drugim dijelovima te knjige. S druge strane, polaganje ruku moglo je u kršćanstvu vrlo brzo biti preuzeto iz židovskih krugova na području Judeje i Galileje, gdje postoje svjedočanstva o praksi polaganja ruku na nove sinagogalne starješine.

Najvažnija poruka evanđeoskoga odlomka svakako se sastoji u tome da uskrsli Krist nastavlja djelovati riječju i djelima u svojoj Crkvi. Ta su djela čak opisana kao »veća« od onih koja je prije Isus činio. Teško je reći zašto bi ona bila veća.

U svakom slučaju, Djela apostolska svjedoče o napetostima u prvoj kršćanskoj zajednici, kao i o početcima posebne službe koja se dodjeljivala polaganjem ruku. Problem iz kojega su izrasle napetosti razriješen je osluškivanjem potreba manjeg dijela zajednice i izlaženjem ususret onima koji su se osjećali zapostavljenima.

Takav postupak dovodi do novog rasta Crkve te odlomak završava sažetkom tipičnim za Djela apostolska: »I riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru.« Novi rast zahvaća i one koji su predstavljali samo središte židovske vjere – hramske svećenike.

Oni koji vjeruju činit će i veća djela

Moglo bi se činiti da prva Crkva luta i traži svoj put, nošena Duhom Svetim. U odlomku iz Ivanova evanđelja Isus se predstavlja kao »put i istina i život«. Pritom je obrađeno nekoliko tema na koje se autor, kao u nekom spiralnom pokretu, neprestano vraća. Tako je stalno pred očima Isusov skorašnji odlazak, njegova smrt i uskrsnuće. Potom je Isus predstavljen kao objava Otca i put prema Otcu, pri čemu je, u razgovoru s Filipom, jasno da Isusove riječi i njegova djela objavljuju Otca. U susretu s takvim Isusom čovjek je pozvan da mu vjeruje. Na kraju tu je i obećanje da će oni koji vjeruju činiti i veća djela, i to zato što Isus odlazi Otcu. Na taj je način krug zatvoren, a razmišljanje je vraćeno na Isusov odlazak.

Isusov odlazak Otcu, koji je u Djelima apostolskim prikazan četrdeset dana nakon Uskrsa, u Ivanovu evanđelju mnogo je složeniji. On uključuje njegovu muku, smrt, uskrsnuće i dar Duha Svetoga koji se u tom evanđelju događa na dan uskrsnuća. Zajednica u kojoj nastaje Ivanovo evanđelje, kroz Isusove oproštajne govore, razmatra duboko značenje tih složenih događaja.

Najvažnija poruka evanđeoskoga odlomka svakako se sastoji u tome da uskrsli Krist nastavlja djelovati riječju i djelima u svojoj Crkvi. Ta su djela čak opisana kao »veća« od onih koja je prije Isus činio. Teško je reći zašto bi ona bila veća. Moguće je da se misli na učinak njegove muke, smrti i uskrsnuća, koji nastavlja djelovati u Crkvi, a svakako na trajnu nazočnost Uskrsloga i djelovanje poslanoga Duha Svetoga.

Kršćani – kamenje hrama

Prva Petrova poslanica donosi odlomak koji je izvorno vjerojatno bio dio pouke katekumenima koji su imali biti kršteni. U ovoj pouci objašnjena je narav zajednice u koju će stupiti. Ona je uspoređena s »duhovnim Domom«, to jest s hramom kao mjestom Božje prisutnosti, koji je izgrađen od živog kamenja, što znači da je izgrađena od samih vjernika. Uspoređena je i s izabranim narodom staroga saveza i kraljevskim svećenstvom čije je poslanje naviještanje Isusa Krista. Krist je doista onaj koji ljude poziva iz tame na svjetlo.

Svećeničko obilježje zajednice naglašeno je prethodnim spominjanjem hrama, a odnosi se na život koji kršćani, poput duhovne žrtve, ugrađuju u život Crkve. Govor o svećeništvu naslanja se na tekst Knjige Izlaska gdje svećeništvo nije toliko obrednoga, koliko moralnoga značaja, a naglašava saveznički odnos između Boga i njegova naroda. Kršćani, shvaćeni u svom kraljevskom svećeništvu, predstavljaju kamenje hrama, a zaglavni je kamen Krist. Uz podsjećanje na tekstove proroka Izaije i Psalma, Prva Petrova poslanica naglašava središnju ulogu Krista u Crkvi.

Krist je vrhunac Božje objave, po njemu je ostvareno spasenje ljudskoga roda, on je onaj svećenik koji je, prema riječima Poslanice Hebrejima, zamijenio starozavjetno svećeništvo. U njegovu vazmenom otajstvu svoj početak, smisao i snagu nalaze svi svećenički čini Crkve, novoga Hrama, kako oni koji se prepoznaju u kraljevskom svećeništvu čiji je dionik svaki kršćanin, tako i oni koji se prepoznaju u ministerijalnom svećeništvu.

IZVORGlas Koncila br. 19/2017.
Prethodni članakOTKUD OTUĐENJE OD ONOGA ISKONSKOGA LJUDSKOGA POSLANJA? Kad se potiskuje dobro, otvara se prostor za zlo
Sljedeći članakTKO JE IMA, BOLJE ŽIVI Nada nije isto što i optimizam. Nada je bolja