Za Djela apostolska »ime Isusovo« izvor je snage i autoriteta prve zajednice. Ono i daje »smjelost« za propovijedanje, koja će i ubuduće pratiti Savla i Barnabu.
Kada su došli do Antiohije pizidijske u Maloj Aziji, i ondje su »smjelo« govorili. Isto tako Savao sada »smjelo« propovijeda u Jeruzalemu. Obraćao se ponajprije »Židovima grčkoga jezika«. Bio je to prirodan izbor budući da je i sam bio iz Male Azije, rimski građanin, pa je dobro poznavao grčki jezik. Međutim, upravo su ti helenistički Židovi iz dijaspore postali osobiti protivnici kršćanskoga propovijedanja. Tako su i ondje u Jeruzalemu snovali kako bi pogubili Savla. Djela apostolska u mnogočemu prate onaj isti model opisivanja koji je prisutan i u Lukinu evanđelju. Čini se kao da zajednički pisac tih dvaju djela želi naglasiti paralelu između života i svjedočenja Isusova te života i svjedočenja njegovih učenika. Kao što se u Evanđelju više puta ponavlja da su snovali kako bi pogubili Isusa, tako se sličan izričaj rabi i ovdje u vezi sa Savlom.
Sjedinjeni s Isusom vjerom, njegovi učenici prihvaćaju i njegovu sudbinu. Kako bi ga spasili, braća ga odvode u Cezareju, koja je bila važna luka i administrativno i gospodarsko središte rimske provincije Palestine. Tu se Savao ukrcava na brod za svoj rodni Tarz u Maloj Aziji. Na kraju pisac donosi jedan od svojih sažetaka kojim zaključuje odlomak o Savlu i njegovu boravku u Damasku i Jeruzalemu. U tom se sažetku pogled od Jeruzalema i Cezareje širi na »svu Judeju, Galileju i Samariju«, gdje je Crkva »uživala mir«. Te riječi u prvom redu podsjećaju na zadaću što je učenici primaju od Uskrsloga da budu njegovi »svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje«. Ta se zadaća sada pokazuje u svom ostvarenju. Crkva je dostigla mir u svim krajevima što su ih Židovi smatrali svojima i ondje se »izgrađivala i napredovala u strahu Gospodnjem«.
I ove nedjelje evanđeoski odlomak započinje riječima božanske objave: »Ja jesam.« Isus kaže za sebe: »Ja sam istinski trs.« Ta slika trsa poznata je i u Starom zavjetu. Već je prorok Hošea usporedio Izrael s »bujnom lozom« koja je donosila mnogo roda, čime označava da je narod živio u blagostanju, no sve je više »umnažao žrtvenike«. Prorok Izaija, vjerojatno na početku svoga djelovanja, sastavlja pjesmu o vinogradaru, u kojoj je Bog vinogradar, a njegov narod vinograd koji ne uzvraća Bogu za svu skrb što mu je ovaj poklanja, te će biti razoren. Slično Bog govori i po proroku Jeremiji: »A ja te zasadih kao lozu izabranu, k’o sadnicu plemenitu.
Kako li mi se samo prometnu u jalov izrod, u lozu divlju!« U Ivanovu evanđelju Isus se proglašava pravim trsom čiji je Otac vinogradar koji svaku lozu na trsu »koja ne donosi roda siječe«. Ovdje rod više nije život u blagostanju, kao što je to slučaj kod Hošee, nego su to dobra djela, svet život, vjeran zapovijedima, a osobito zapovijedi ljubavi, što će se vidjeti i u zaključku Isusova govora o trsu i lozi sljedeće nedjelje. Otac se brine za lozu koja raste na trsu njegova Sina, on je obrezuje i čisti da još više roda donese. Sredstvo je toga čišćenja Isusova riječ. Stoga vjernici moraju ostati sjedinjeni s Isusom, na isti način kao što loza živi od sokova koji joj dolaze iz trsa. Tako će imati život i donositi rod svetoga života u ljubavi. Ivan dograđuje svoju sliku loze govoreći o lozi koja nije povezana s trsom, te biva bačena i spaljena. Slično se događa i s vjernikom koji ne »ostaje« u Isusu. Evanđelist ovdje preuzima sliku proroka Ezekiela koji donosi riječ Gospodnju Jeruzalemcima koje uspoređuje s trsom loze: »Kao što sam trs loze, među drugim drvetima, bacio u oganj da izgori, tako ću postupati i s Jeruzalemcima… jer mi bijahu nevjerni!« Nevjera tako dovodi do odvajanja loze od trsa, do odvajanja vjernika od Krista. U tom slučaju vjernik više ne može donijeti roda, te zaslužuje kaznu za koju je preuzeta starozavjetna slika ognja. Tko pak ostaje u Kristu i dopušta da ga njegova riječ čisti, donosi rod. I ne samo to, nego i njegove molitve bivaju uslišane.
Kako bi vjernici mogli živjeti kao djeca Božja, osim obveze da ne griješe, oni imaju i obvezu čuvati zapovijedi. Među tim zapovijedima najizvrsnije mjesto zauzima ljubav, koja mora biti pokazana, ne »riječju i jezikom, već djelom i istinom«. Tako djeca Božja postaju suprotnost svijetu čija su »djela zla«, pa ih stoga svijet i mrzi. Ako su »od istine«, to jest ako ljube i djeluju u skladu s time, kršćani mogu biti sigurni u spokoj što će ga naći pred Gospodinom. Ako netko osjeća da ga »srce osuđuje«, to jest njegova savjest, znade da Bog sve poznaje bolje od njega, te je blagohotniji od same savjesti. Stoga kršćanin može »zaufano k Bogu«. Ipak, uvjet ostaje čuvanje Božjih zapovijedi, kako za pristup pred Boga, tako i za učinkovitu molitvu. Prva je zapovijed vjera »u ime Sina njegova, Isusa Krista«, a druga je međusobna ljubav »kao što nam je dao zapovijed«. To je očito podsjećanje na zapovijed što ju je Isus dao svojim učenicima nakon što im je oprao noge: »Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.« Čuvanje tih zapovijedi omogućuje jedinstvo s Isusom u njegovu Duhu.
