Za »podrugljivoga anđela« vjerojatno zna svatko tko je čuo za Amandu McKittrick Ros – »najgoru spisateljicu svih vremena«. Tim dvjema riječima, naime, započinje jedan od glasovitih ulomaka njezine »ljubičaste proze« u čijem su se čitanju – naglas, bez smijeha – »natjecali« velikani poput C. S. Lewisa i J. R. R. Tolkiena. No podrugljivi anđeli i u djelima su pjesničkih velikana našli svoje mjesto. Elizabeth B. Browning zna da bi anđeli morali s porugom dočekati bogataško »propovijedanje prava«. U kičastim prispodobama Stephena Cranea anđeli se pak podsmjehuju vjernicima koji idu u crkvu dok u molitvi Jima Morrisona zajedljivo prebiru »prašinu s časopisa«. Takve su anđele književnici mogli susresti i u Bibliji. Premda se tek palim anđelima može pripisati cinizam i sarkazam, humor i ironija nisu strani Božjim glasnicima. I dok zlodusi uživaju u izrugivanju ljudi, anđeli se libe podbadati sluge zla – ali tek do kraja svijeta.
»Pade, pade Babilon veliki – Bludnica!« pred Ivanom pjeva rugalicu anđeo »s moći velikom«. Da nije riječ o lažljivom »anđelu svjetla«, nego o pjevaču Božje duhovitosti, potvrdit će i Ivanova primjedba da se od njegova sjaja razvedrila sva zemlja. Možda je baš zbog siline toga svjetla malo umjetnika kistom rasvijetlilo komično motivsko obilje koje nagoviješta anđeo Otkrivenja: »Postade prebivalištem zloduhâ, nastambom svih duhova nečistih, nastambom svih ptica nečistih.« U tome je ipak uspio ilustrator jednoga od prvih prijevoda Biblije na narodni jezik. Iako se na svoje uratke nije potpisao, ilustracija pada Babilona kojom je anonimni minijaturist uresio drugi svezak višestruko proširenoga izdanja tzv. »Bible historiale« Guyarta des Moulinsa svjedoči o čovjeku vedra duha: Babilon je više dječji dvorac negoli kraljevski grad, a mrske se ptice goste čupercima zloduha koji tek uviđaju svoju nasamarenost. No anđeo je ipak zabrinut.
Rođenje kćeri koje mu je navijestio anđeo Pietro Veneri vjerojatno je primio zabrinuta lica: naime prije nego što Ursulina započne primati Božje objave, pet godina ne će učiniti ni koraka. Talijanska blaženica – preminula 1410., godinu prije dovršetka rukopisa »Bible historiale« – doista je prohodala tek nakon što ju je majka prikazala na crkvenom oltaru, a sa šest godina glavnim su joj društvom postali svetci. To će dvostruko čudo biti znakom hodočasničkoga glasništva koje je Ursulini povjerio sam Krist: protupapu Klementa VII. upozoriti na pogubnost raskola. No ni usred ozbiljnosti kojom ga je nasmrt preplašila Ursulina nije izgubila vedrinu: kada joj je Klement namjesto obraćenja ponudio svoje usluge, odgovorila je: »Radije bih prožvakala koru drveta nego išta od tebe primila!« Samo ona koja je s osmijehom prihvatila i neuspjeh toga poslanja umjela je objasniti preduvjet anđeoskoga humora: »Nikoga ne osuditi vlastitim sudom!«
