Diljem svijeta zborovi se kite anđeoskim imenima i pridjevcima makar njihovi članovi nikada nisu mogli čuti kako zvuči anđeoski pjev. Ipak, njihov odabir nije slučajan falš ni isprazan plejbek. Još je papa Grgur Veliki u deveterim anđeoskim redovima koje opisuje Pseudodionizije Areopagit razabrao tri zbora, a papa Pio IX. odobrio je i pobožnost anđeoskim zborovima makar njihova imena nikada nisu ušla u Katekizam Katoličke Crkve. Toma Akvinski smatrao je da bestjelesnim nebeskim duhovima »ne dolikuje glas«, ali njegov vršnjak Bonaventura nije sumnjao da »zborovi anđela sveudilj pjevaju hvalu Bogu«. Razlog je, naravno, biblijski: makar namjesto izričite oznake pjeva sveti pisci spominju klicanje i uzvikivanje, anđeli Boga zborski blagoslivljaju i hvale i u proročkim viđenjima i u pastirskim ukazanjima, a nije nevjerojatno da im je stihove načuo i psalmist. No tek je Ivan doznao da nebeski zboraši djeluju i kao zborovođe.
»I sedmi anđeo zatrubi« prividno je najkraći od Ivanovih opisa odjeka anđeoskih trubalja. Riječ je ipak tek o prividu: jer u idućih pet redaka pisac bilježi čak dva hvalospjeva koje su na anđelov znak prinijeli »silni glasovi na nebu« i dvadeset i četiri starješine.
Ipak, taj je privid razlogom zašto su likovni odrazi sedme trublje mahom motivski reducirani i formalno rezervirani – gotovo simbolički minimalistični. Takav si pristup ipak nije mogao dopustiti francuski autor zasigurno najvećega likovnoga prikaza Knjige Otkrivenja. Na jednoj od šest divovskih tapiserija Otkrivenja koje je dizajnirao za anžuvinskoga vojvodu Luja I. flamanski slikar Jean Bondol uz pomoć mnogočlane je tkalačke radionice zamrznuo upravo trenutak kada na znak anđeoskoga dirigenta zbor starješina započinje pjev. Gotička krutost arhitektonskih elemenata, koliko i rasplesana modrina floralne pozadine, kao da odvlači pogled od pognuta anđela nadutih obraza.
Kada je Lorenzo Muzio u obiteljskom domu jednom prigodom zatekao svoju kćer Panaceu tijela pognuta od boli i obraza nadutih od udaraca, nije poduzeo mnogo: ta vjerojatno je radi molitve ili kakva prosjaka opet okasnila s kućanskim poslovima, što njegova nova žena Margherita nikako nije dopuštala. Očeva će se ravnodušnost prema talijanskoj blaženici – preminuloj 1383., malo nakon posljednjega Bondolova spomena – ispostaviti kobnom. Godinama je Panacea zbog ljubomore polusestre i zavisti maćehe poput Pepeljuge kušala sumnjičenja vlastitoga milosrđa i poniženja najtežim poslovima, nadomještajući pokidanu krunicu komadom užeta. No kada jednom nije na vrijeme vratila stada s ispaše, Margherita se dala u potragu za njom s gnjevom u srcu i batinom u ruci. Petnaestogodišnja pastirica krunu je mučeništva stekla jer ju je maćeha zatekla u molitvi; no prije je otrpjela i salvu njezinih uvrjeda. Anđeli lijepo pjevaju jer umiju i šutjeti.
