Znam za načelni pristup Katoličke Crkve prema islamu, da se ističe važnost izgradnje mostova i dijaloga kao i s drugim religijama, pozivajući istodobno u puninu istine u našoj vjeri. No kako to spojiti u konkretnom slučaju? Moj se poznanik želi vjenčati s muslimankom. Što mu reći, kako će odgajati djecu, kojoj će se vjeri ona prikloniti…
H. N.
O tome smo pitanju imali priliku pisati u više navrata, a kako nam se čini zadnji put 2021. godine, kada smo se oslonili na članak »Mješovite ženidbe između katolika, pravoslavnog i muslimana« nadbiskupa dr. Tome Vukšića, koji je u »Crkvi u svijetu« (2007.) objavio i drugi članak »Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu (I.) – Pravno i pastoralno pitanje u međuvjerskim odnosima«. U prvom tekstu mons. Vukšić ističe da se ta problematika ne može promatrati samo iz kuta katoličkoga ženidbenoga prava i dušobrižničkih nastojanja Katoličke Crkve« pa smo prenijeli njegovo razmišljanje o tome: »To prije svega zato što sama mješovita ženidba kao takva uključuje ne samo osobu druge vjere, nego, posredstvom te inovjerne osobe koja je sklopila ženidbu s katoličkom strankom, i Crkvu, odnosno vjersku zajednicu kojoj ta osoba pripada. U našim krajevima sve to vrlo vidljivo dolazi do izražaja i zato što posvuda u naseljima žive izmiješani sljedbenici različitih vjera koji međusobno sklapaju mješovite ženidbe.«
Mons. Vukšić ističe i to da treba podsjetiti da islamsko ženidbeno pravo poznaje tri vrste bračnih smetnja. »Prve su trajne, a to su krvno srodstvo, srodstvo po mlijeku i srodstvo po tazbinstvu. Privremena je smetnja brak žene koji traje, odnosno bračnost žene ili ženidbeni vez, a uklonjivom se smetnjom smatra mješoviti brak. Gledano teoretski, mješovita ženidba mogao bi biti brak muslimana s nemuslimankom, brak nemuslimana s muslimankom te mješoviti brak koji nastaje promjenom vjere jednoga od muslimanskih supružnika. No nikako se ne može ispustiti iz vida da u islamu, osim monogamnoga (jednoženstvo), postoji i poligamni brak, koji može postojati ili u obliku sukcesivnoga višeženstva, tj. kad se sklapa nova ženidba nakon prestanka prve, ili u obliku istovremene oženjenosti jednoga muškarca s više žena kada neka od žena može biti također nemuslimanka. Prije svega, iz svake priče o mješovitom braku u islamu treba isključiti mogućnost udaje muslimanke za pripadnika bilo koje druge vjere«, kaže mons. Vukšić, ali u drugom spomenutom članku objašnjava i ono što Vas zanima neposrednije, a to je stajalište Katoličke Crkve: »Gledano iz kuta crkvenoga zakona, Sveto pismo odvraća vjernike od sklapanja mješovitih ženidaba, ali nigdje se ne govori o njihovoj nevaljanosti, što znači da mješovitost vjere nije zapreka božanskoga prava. Stoga nije moguće dovoditi u pitanje načelnu valjanost mješovite ženidbe jer je tu zapreku moguće ukloniti, o čemu, kao i o pastoralnoj brizi za takve obitelji, postoji brojna literatura.«
Mons. Vukšić citira Katekizam Katoličke Crkve: »Katekizam Katoličke Crkve kaže da svaka mješovita ženidba ‘traži osobitu pozornost i supružnika i dušobrižnika’, a ženidba s različitošću vjere ‘iziskuje još veću opreznost’. U tome pogledu tamo se pojašnjava ovako: ‘Različita vjeroispovijest supružnika ne predstavlja nesavladivu zapreku za ženidbu, ukoliko im uspije povezati što je svako od njih primilo u vlastitoj zajednici, i jedno od drugoga naučiti na koji način svako od njih živi svoju vjernost Kristu. Ali ipak ne treba omalovažiti teškoće mješovitih ženidbi. One proizlaze iz činjenice da podjela među kršćanima još nije prevladana. Supruzi se izlažu opasnosti da drama kršćanske nesloge odjekne i unutar njihova doma. Različitost vjere može te teškoće samo povećati. Vjerska razmimoilaženja, drugačije poimanje ženidbe i drugačije religijsko mišljenje i osjećaj mogu biti izvorom bračnih napetosti, osobito glede odgoja djece. Tada se može javiti i napast: vjerska ravnodušnost.«
