Je li grijeh preuzeti film s interneta jer ga nema na streaming-platformama s hrvatskim prijevodom, primjerice film »Uskrsnuće« (2016.) ili »Deset zapovijedi« (1956.). Zapravo čak sam kupio u trgovini »Deset zapovijedi« (1956.), ali DVD, lošije kvalitete slike nego na blu-ray. Uz to, ako preuzmem film, moram preuzeti i hrvatske titlove koje moram uskladiti pomoću softvera. Izvan Hrvatske mogu kupiti film »Uskrsnuće« za otprilike 40 eura, ali opet moram s interneta preuzeti titlove. Pitam jer uzalud mi ispovijed ako bih griješio svaki put kad bih preuzeo film, i čak mislim da je to krađa, možda i smrtni grijeh jer s namjerom radim pogrješku. Bih li se možda mogao iskupiti da za preuzeti film dam novac siromašnima ili Crkvi, a Crkva potrebitima? Možda je za nekoga vjernika ovo što vam pišem banalno pitanje, ali meni nije.
– Čitatelj
U naše suvremeno doba, kada nam je sve na dohvat ruke, ponekad se čini da smo izgubili osjećaj da nije sve naše vlasništvo, premda nam je to – zahvaljujući tehnološkomu »napretku« i nekim »digitalnim alatima« – dostupno. To vrijedi i za film koji je nečije autorstvo i taj koji nam ga stavlja na raspolaganje (na internetu, na televiziji ili na neki drugi način) treba pošteno platiti autorska prava ako nam ga stavlja na raspolaganje na nekoj platformi. To bismo morali učiniti i mi. O tome, dakle, trebamo voditi računa, kako doista ne bismo počinili grijeh – to jest ukrali tuđe vlasništvo. Zato kod gledanja ili preuzimanja filmova s interneta vodite računa o tome i provjerite sve jer za te vrste usluga – uobičajeno – plaćate neku mjesečnu ili drugačiju pristojbu na raznim platformama (ne ćemo navoditi ni jednu da ih ne oglašavamo) ili ih plaćate telekomunikacijskim operaterima (koje isto ne ćemo reklamirati).
Mi bismo Vam preporučili razgovor i ispovijed, kako bi Vam ispovjednik objasnio da ne možete »planirati« grijeh (preuzeti film i drugo), a potom onda grijeh »okajati« tako što ćete novac dati Crkvi, a ona siromašnima. Jer gdje bi tu bila uključena volja da se ne griješi, a ako se grijeh počini, gdje je tu iskreno priznanje grijeha, kajanje i izražena volja da više ne ćemo griješiti?
Što su istočne katoličke Crkve? Jesu li one pravovjerne, priznaju li papu kao vrhovnoga poglavara?
M. K.
Najkraće rečeno, Katolička Crkva – uz većinsku Latinsku ili Zapadnu Crkvu – ima i sastoji se od još 22 samosvojne istočne Crkve koje su organizirane na različite načine: kao patrijaršije, metropolije, nadbiskupije ili biskupije vlastitoga prava (sui iuris), a istodobno pripadaju različitim liturgijskim istočnim obredima kao što su bizantski (kojemu pripadaju grkokatolici), zapadnosirski (sirokatolici, Maroniti, siromalankarci), istočnosirski (kaldejci, siromalabarci), armenski, koptski i etiopski.
Riječ je o Crkvama koje imaju svoju tradiciju i u jedinstvu su sa Svetom Stolicom, ali imaju svoj kodeks kanonskoga prava i neke svoje posebnosti. Na službenim stranicama Križevačke eparhije pronaći ćete mnogo vrijednih informacija o svakoj od tih Crkava i obreda, a preporučujemo da i pročitate dokument o istočnim katoličkim Crkvama Drugoga vatikanskoga koncila kojima se i tim dokumentom odaje posebno priznanje budući da se »mogu podičiti časnom starinom« i da »u njima sjaji apostolska predaja prenesena po Ocima; ona je dio po Bogu objavljene i nepodijeljene baštine sveopće Crkve«.
