»Moja Crkva.« Koliko će nam ta sintagma koju priziva spomendan Marije Majke Crkve neuobičajeno zazvučati u suvremeno doba! To nam pokazuje i koliko smo se udaljili od Ignacijeva gesla »osjećati s Crkvom«. No što bi takvo osjećanje danas podrazumijevalo? Kao okvir za odgovor na to pitanje našega doba može nam pomoći psihologija percepcije: jer naši se osjećaji prema Crkvi rađaju iz načina na koji je promatramo. A danas kao da je postala moda isticati ljudsko lice Crkve i ismijavati je zbog njezinih slabosti. Vrijedi stoga ponajprije opisati nekoliko ukorijenjenih negativnih predodžaba.
Crkva u ruševinama, između »reformatora« i »buntovnika«
Papa Franjo jednom je rekao da svjetski rat bjesni i danas, samo ne odjednom, nego u različitim dijelovima svijeta. Isto bi se moglo reći i za Crkvu: Kristova je haljina razderana malim i velikim crkvenim razdorima. Dostaje pomisliti na pobunu nadbiskupa Lefebvrea, kao i na pobunu svih nostalgičara koji ne žele prihvatiti liturgijski nauk Drugoga vatikanskoga koncila. Papa Franjo jednom je zgodom oštro progovorio protiv onih koji žele i dalje nastaviti služiti svetu misu po starom obredu, na latinskom, i koji žele živjeti gotovo kao podzemna Crkva. Jedinstvo Crkve za njih je iluzija.
No Crkvu sve više osuđuju i »reformatori«. Pomislimo na njemačke biskupe koji pokušavaju primijeniti sinodnost po vlastitoj mjeri. Mnogo je i onih koji žele prilagoditi Crkvu modernomu vremenu uvođenjem svećeništva za žene, blagoslovom homoseksualnih odnosa, ublažavanjem zakona o pobačaju, odobravanjem eutanazije, ukidanjem celibata… S drukčijih će stajališta Crkvi prigovoriti i »buntovnici«, poput sljedbenika teologije oslobođenja i onih koji vjeruju da bi Crkva trebala imati političku misiju. Oni pitaju zašto Isus nije ukinuo ropstvo i zašto nije podigao glas u korist prava žena. Nadbiskup Vigano svojedobno se pobunio protiv pape Franje kako bi ga prisilio da odstupi jer da nije sposoban suočiti se sa sablažnju pedofilije među biskupima i kardinalima. A ima i takvih koji nisu htjeli priznati zakoniti izbor pape Franje.
Crkva nasmrt osuđena, umiruća i umorna
No ima i onih koji Crkvu otvoreno preziru i zazivaju njezin nestanak. Najprije nam pada na um Voltaire, koji je pozvao svijet da Crkvu zgazi kao crva. Odmah ćemo pomisliti i na razulareni komunizam u Albaniji i svim drugim zemljama, koji je jedva prikrivao svoj cilj istrjebljenja Crkve. Danas se osuda Crkve na smrt nastavlja podmuklije: ukidaju se vjerski znakovi, a križevi se uklanjaju iz škola, bolnica i javnih mjesta. No naličje su toga prijezira skandali u samoj Crkvi koji ne zaobilaze ni kardinale, svećenike i redovnice.
Papa Franjo javno je izrekao optužbu da se neki kardinali u Rimu prema redovnicama odnose kao prema sluškinjama, ne dajući im pristojnu plaću, dok se crkveni novac ulaže u »prljave poslove«, u afričke rudnike dijamanata, u tvrtke za proizvodnju sredstava za sprječavanje začeća, u luksuzne domove…
U takvim okolnostima više do izražaja dolazi i kriza svećeničkih i redovničkih zvanja, koja u pitanje dovodi budućnost Crkve. Vjernici napuštaju tu umiruću Crkvu da ne bi morali plaćati porez; mnoge se crkve zatvaraju, predaju ili prodaju sektama ili muslimanima. U novije je pak vrijeme milanski nadbiskup i kardinal Carlo Maria Martini upozorio i na umor Crkve u bogatoj Europi i Americi. »Naša je kultura zastarjela, naše su crkve velike, naši samostani prazni, a birokratski aparat Crkve sve veći, naši obredi i odjeća sve pompozniji.« Može li se voljeti takva Crkva? Očito ne. Ali shvati li se da su sve navedene slike zapravo ljudske, društvene slike Crkve, te da postoje i slike Crkve koje odražavaju njezino božansko lice, javljaju se sasvim drugačiji osjećaji: poštovanje i ljubav, vjernost i ponos.
Mistično Tijelo u misiji, molitvi i mučeništvu
Sveti nam Pavao nudi sliku Crkve kao Mističnoga Tijela Kristova, kojemu su udovi svi vjernici. Sveta Mala Terezija razabrala je svoje mjesto u samom srcu Crkve kao ljubav. Sveti Ivan Vianney vjerovao je pak da je njegovo mjesto u ispovjedaonici, gdje je posluživao Božje oproštenje. Robert Schuman svoje je mjesto u Crkvi prepoznao kao političar, mladi talijanski svetac Karlo Acutis kao apostol interneta, a blaženi Luigi i Maria Quattrocchi u Mistično su se Tijelo Kristovo ugradili kao bračni par. No udovi Tijela izgaraju i misijskim žarom. Prisjetimo se velikih misionara u povijesti Crkve – isusovaca u paragvajskim redukcijama, Mattea Riccija u Kini, Ante Gabrića u Indiji; oni svjedoče da Crkva nije za sebe, nego je u stalnom poslanju drugima. Kršćanstvo u svojem širenju taj put slijedi otpočetka: vjernici koji su bježali iz Jeruzalema donijeli su evanđelje kamo god ih je put odveo. Ako su pak misionari noge Mističnoga Tijela, njegovo su pak lice molitelji. Spomenimo tek svetoga Ivana koji je u velikoj viziji pred Jaganjčevim prijestoljem vidio gdje molitva svetaca kao tamjan uzlazi prema Bogu. Sveti Benedikt i svi kontemplativni redovnici pronašli su svoje mjesto u toj vojsci molitelja, a njoj bi valjalo pribrojiti i apostole patnje poput Petra Barbarića ili blažene Chiare Luce Badano.
Patnje Crkve nastavljaju se i u obliku u kojem su prisutne od njezinih mučeničkih početaka: gotovo i nema dana da se ne čuje ili ne čita o ubijenim kršćanima. Danas oni ne stradavaju toliko u dalekim zemljama koliko kod kuće, u vlastitim crkvama, često upravo od ruke onih kojima pomažu. Prisjetimo se troje takvih modernih mučenika. Francuskoga svećenika Jacquesa Hamela ubili su tijekom mise fundamentalisti kojima je činio dobro. Talijansku redovnicu blaženu Mariju Lauru Mainetti ubile su u sotonističkom obredu tri mlade djevojke kojima je pošla pomoći. Mladoga talijanskoga svećenika Roberta Malgesinija ubio je beskućnik kojemu je svaki dan nosio hranu. A i progon Crkve kakav su pod komunizmom iskusili veliki svjedoci vjere – europski kardinali bl. Alojzije Stepinac, József Mindszenty, bl. Stefan Wyszyńszki, Josef Beran i Josif Slipij – nastavlja se danas u Kini, u Africi i na mnogim drugim mjestima.
Pronaći mjesto u Crkvi hrabrih inicijativa
Naposljetku povijest papinstva našega vremena mogla bi se sažeti u dvije riječi: hrabri pape. Papa Pio XII. otvoreno je ustao protiv njemačke nacističke ideologije; sveti papa Ivan XXIII. hrabro je sazvao Drugi vatikanski koncil; sveti papa Pavao VI. odlučno je svoj glas u Ujedinjenim narodima podigao za mir. Sveti papa Ivan Pavao II. neumorno je putovao svijetom, a papa Franjo pokazivao je svoju hrabrost u upornosti susretanja s vođama drugih religija. On zaslužuje i priznanje što se usudio krenuti na sinodski crkveni put, čiji se povijesni utjecaj još ne vidi u punini.
Zašto bi bilo važno pronaći svoje mjesto u toj Crkvi hrabrih inicijativa? Jer to će podići svijest vjernika o pripadnosti Crkvi na trima područjima. Vjernik koji razumije da je on sam dijelom Crkve rast će u odgovornosti za mjesnu i sveopću Crkvu. Vjernik koji razumije da u Crkvi ima i jedinstveno poslanje rast će u kompetentnosti da izvrši zadatak koji mu je Bog povjerio. Vjernik koji razumije da je odabrani svjedok Crkve rast će u spoznaji svoje vrijednosti kao bića koje je Krist zavolio, izabrao, pozvao i poslao u svoje djelo spasenja. S takva se gledišta doista može s oduševljenjem reći: »Volim te, Crkvo, jer si Isusova, jer si sveta, jer si moja!«
Je li Crkva u krizi?
