Neobično je brzo papa Franjo odgovorio na zahtjev nadbiskupa Münchena i Freisinga kardinala Reinharda Marxa za prijevremeno razrješenje od nadbiskupske službe. Pismo u kojem je kardinal Marx zatražio ostavku datirano je sa 21. svibnja. Papin prvi odgovor, u kojem je poručio kardinalu da ostane na službi do konačne odluke te da smije objaviti svoj zahtjev za ostavku, objavljen je 4. lipnja, a već 10. lipnja objavljeno je Papino pismo s konačnom odlukom da kardinal Marx ostaje nadbiskupom Münchena i Freisinga.
Pismo je Sveta Stolica objavila na španjolskom izvorniku i na njemačkom jeziku, a uz to je objavila i faksimil (fotokopiju) izvornoga dokumenta. No da to i nije učinjeno, iz tona pisma jasno je da ga nije napisao netko iz za to zaduženih služba, nego Papa osobno. S druge je strane također jasno: kao što zahtjev jednoga uglednoga nadbiskupa da prije vremena odstupi sa službe nikada nije posve privatna stvar, tako se ni Papino pismo ne može čitati kao puko privatno dopisivanje – zašto bi inače bilo objavljeno? – a još manje kao birokratski akt kojim nadbiskupa ostavlja u službi. Teško je čitati pismo ne imajući pred očima ukupni kontekst Crkve u Njemačkoj, a posebno Sinodskoga puta na kojem se, navodno da se doskoči krizi Crkve potresene spolnim zloporabama, čuju brojni i snažni zahtjevi za reformu Crkve koja bi uključivala snažniju primjenu demokratskoga načela na upravljanje crkvom umjesto hijerarhijskoga, ređenje žena za svećenike, ili u prvom trenutku barem za đakone, ukidanje obveze svećeničkoga celibata te »reviziju« moralnoga nauka Crkve na području spolnosti.
U prvom dijelu pisma Sveti Otac »dragomu bratu« govori o krizi koju su izazvale spolne zloporabe te zapravo daje za pravo logici kojom se vodio kardinal Marx kad je zatražio ostavku sedam godina prije nego što to od njega zahtijeva kanonsko pravo. »Kažeš mi da prolaziš kroz trenutak krize, i ne samo ti, nego i Crkva u Njemačkoj. Čitava je Crkva u krizi zbog zloporaba; štoviše, Crkva sada ne može učiniti korak naprijed a da ne prihvati tu krizu. Politika guranja glave u pijesak ne pomaže, a krizu treba prihvatiti iz perspektive naše uskrsne vjere. Sociologizmi i psihologizmi tu ne pomažu. Prihvatiti krizu, kao pojedinac i kao zajednica, to je jedini put koji donosi plod«, napisao je Papa.
Tu je Papa ubacio za pismo pomalo neobično stilsko izražajno sredstvo: krajnju bilješku kao neku vrstu digresije. »Postoji opasnost da se kriza ne prihvati i da se pribjegne sukobima, tj. ponašanju koje završava gušenjem i sprječava svaku moguću promjenu. Jer u krizi se krije klica nade; u sukobu, naprotiv, klica beznađa. Kriza nas uključuje; sukob nas, naprotiv, sputava i vodi u sterilno Pilatovo stajalište: ‘Nevin sam od krvi ove. Vi se pazite’ (Mt 27, 24) – stajalište koje nam je već nanijelo toliko štete, i još nam nanosi«, stoji u bilješci.
»Ti mi kažeš«, nastavio je Papa, »da posljednjih godinu dana razmišljaš: dao si se na put traženja Božje volje i odlučan si prihvatiti je kakva god bila. Slažem se s tobom da imamo posla s katastrofom, sa žalosnom poviješću spolne zloporabe i načinom na koji se Crkva donedavno s njom ophodila. Postati svjestan dvoličnosti načina na koji se živi vjera milost je i prvi korak koji moramo učiniti. Moramo preuzeti odgovornost za povijest, kako kao pojedinac tako i kao zajednica. Prema zločinu ne možemo ostati ravnodušni. To prihvatiti znači izložiti se krizi«, rekao je Papa.
Stvarno se izložiti znači osobno se izložiti, nastavio je Sveti Otac rabeći vrlo zornu sliku koja je u španjolskom jeziku očito uobičajena: znači »staviti meso na roštilj«, staviti u igru vlastitu kožu. »Osobna, društvena i povijesna stvarnost je konkretna. Nije ju dovoljno prihvatiti samo kroz ideje. Jer o idejama se raspravlja (s pravom). No stvarnost uvijek treba prihvatiti i potrebno je razlučivanje. Točno je da povijesna zbivanja treba vrjednovati hermeneutikom vremena u kojem su se dogodila. No to nas ne oslobađa zadaće da preuzmemo odgovornost te da ta zbivanja prihvatimo kao povijest ‘grijeha koji nas pritišće’«, napisao je Papa. I zaključio: »Stoga vjerujem da ih svaki biskup u Crkvi mora prihvatiti i pitati se: Što glede te katastrofe moramo napraviti?«
Izgovaranje »mea culpa – moj grijeh« u ovom je času nužno, »makar mi osobno nismo bili dijelom te povijesne faze«, poručio je Papa. Tu je Sveti Otac prvi put upotrijebio riječ »reforma«, koje su u Crkvi u Njemačkoj puna usta. »Od nas se zahtijeva reforma, koja – u ovom slučaju – nije u riječima, nego u načinima ophođenja koja imaju hrabrosti izložiti se krizi, prihvatiti stvarnost, kamo god to vodilo. I svaka reforma započinje od sebe. Do reforme u Crkvi dovodili su muškarci i žene koji se nisu bojali izložiti se krizi te su dopustili Gospodinu da ih reformira. To je jedini put: inače bismo bili samo ‘ideolozi reforma’ koji ne izlažu vlastitu kožu«, poručio je Papa. I znakovito nadodao: »Gospodin se nikada nije upuštao u ‘reformaciju’ (molim dopuštenje za tu formulaciju): ni u projekt farizeja ni saduceja, zelota ili esena. Nego ju je postizao svojim životom, svojom poviješću, svojim tijelom, na križu. A to je put koji i ti, dragi brate, prihvaćaš nudeći svoju službu na raspolaganje.«
Ponovno se Papa osvrnuo na pismo kardinala Marxa citirajući njegove riječi o besmislenosti »pokapanja prošlosti«, poklanjanja pretjerane pozornosti ugledu institucije, što, prema Papinim riječima, vodi u »osobni i povijesni fijasko«, do življenja s teretom »kostura u ormaru«. Prema Papi potrebno je sljedeće: »Važno je ‘ventilirati’ stvarnost zloporabe i način na koji se Crkva prema tomu ophodila i dopustiti da nas Duh odvede u pustinju neutješnosti, ka križu i k uskrsnuću. Moramo slijediti put Duha, a polazište je ponizno priznanje: počinili smo pogrješke, griješili smo. I nisu istrage te koje će nas spasiti, a ni moć institucija. Ne će nas spasiti prestiž naše Crkve koji teži za tim da se prikrivaju njezini grijesi. Ne će nas spasiti moć novca, a ni mišljenje medija (često smo o njima odveć ovisni). Spasit će nas sljedeće: otvorena vrata Jednomu koji nas jedini može spasiti, i priznanje vlastite golotinje: ‘griješio sam’, ‘griješili smo’, i plakanje, i mucanje, koliko god to možemo: ‘Odlazi od mene, jer grešan sam čovjek’ – oporuka koju je prvi papa ostavio papama i biskupima Crkve. Tada ćemo osjetiti onaj spasonosni stid koji će otvoriti vrata onomu Gospodnjemu suosjećanju i nježnosti koji su uvijek pokraj nas. Kao Crkva moramo moliti za milost stida, da nas Gospodin očuva od toga da postanemo besramna bludnica iz Ezekijela 16«, napisao je Papa citirajući glasovito poglavlje biblijske knjige.
Na kraju svojega pisma papa Franjo ponovno je podsjetio na riječi iz pisma kardinala Marxa, gdje on izražava svoju nakanu da i dalje bude »svećenik i biskup ove Crkve« te da se želi posvetiti pastoralu i »duhovnoj obnovi Crkve«. Na to je papa Franjo završio pismo obznanivši svoju odluku: »Upravo je to moj odgovor, dragi brate. Nastavi kao što kažeš, ali kao nadbiskup Münchena i Freisinga. A ako dođeš u kušnju da misliš da te ovaj rimski biskup (Tvoj brat, koji Te ljubi) ne razumije zato što potvrđuje tvoje poslanje i ne prihvaća tvoje povlačenje, sjeti se onoga što je Petru rekao Isus kad mu je ovaj na svoj način ponudio ostavku: ‘Odlazi od mene, jer grešan sam čovjek’; odgovor je glasio: ‘Pasi ovce moje.’«
