U preporučenom članku »Pastoralna ljubav ključ je potvrde pape Franje dokumentu biskupa Buenos Airesa« (vidi prvi dio, uvod) autor, američki teolog Robert Fastiggi, na početku navodi neke od najžešćih kritika na račun pape Franje, tj. na račun uvrštavanja smjernica argentinskih biskupa u službeno glasilo Svete Stolice »Acta Apostolicae Sedis«, i to pod klasifikacijom »autentični nauk«. Primjeri koje navodi rječito govore o žestini reakcija u nekim katoličkim krugovima. Tako Fastiggi navodi naslov članka na portalu »LifeSiteNews«, očito bliskom Pokretu za život: »Pomutnja se širi kad Papa daje učiteljsku težinu pričesti za preljubnike«. Citira i napis na blogu jednoga biskupa u miru: »Franjino krivovjerje sada je službeno«; kao i poruku jednoga đakona na Twitteru: »Je li se Franjo razriješio službe nasljednika sv. Petra pokušavajući od heretičkoga tumačenja ‘Amoris laetitiae’ napraviti autentično učiteljstvo?« Fastiggi pak kaže da bi primjerena reakcija katolika trebala biti želja da se »ozbiljnije i pozornije« razmotri Papino pismo argentinskim biskupima i njihove smjernice kako bi se shvatilo kakvo bi razumijevanje osmoga poglavlja AL-a papa Franjo želio. No »takva je reakcija među Papinim kritičarima izostala«, piše Fastiggi.
Navedenim i sličnim tvrdnjama autor članka suprotstavlja »apsolutno korektnu« tvrdnju bivšega pročelnika Kongregacije za nauk vjere kardinala Gerharda Müllera koji je za američki »National Catholic Registar« izjavio: »Pogledamo li što su napisali argentinski biskupi u svojim smjernicama, možete to tumačiti na pravovjeran način.«
Fastiggi u prvom dijelu članka ustraje na četiri važne točke. Prvo, kaže on pozivajući se na tekstove Drugoga vatikanskoga koncila o vlasti biskupa u vlastitoj mjesnoj Crkvi, ni smjernice argentinskih biskupa ni Papino pismo ne ukidaju druge smjernice, bilo pojedinih biskupa bilo skupine biskupa. Drugo, autor ističe da su i smjernice i Papino pismo »ponajprije pastoralne naravi«. »Kao i u samoj ‘Amoris laetitia’, nema novoga naučavanja o katoličkoj vjeri i moralu koje ne bi bilo u skladu s prijašnjim katoličkim naukom«, kaže Fastiggi. Pritom ponovno citira kardinala Müllera. »’Amoris laetitia’ na tragu je Svetoga pisma, apostolske tradicije i konačnih odluka papinskoga i biskupskoga učiteljstva, koje je u slijedu do danas. Nigdje se u AL-u ne traži od vjernika da vjeruju bilo što što bi bilo protiv dogme jer je nerazrješivost braka (u njoj) vrlo jasna«, rekao je kardinal Müller za »National Catholic Registar«. Fastiggi također smatra važnim istaknuti da ni Papina pobudnica ni smjernice biskupa ne dovode u pitanje kanone 915 i 916 Zakonika kanonskoga prava. Prvi kanon zabranjuje pripuštanje pričesti i onima »koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu«. Drugi pak brani pričest bez prethodne ispovijedi i odrješenja onima koji su svjesni teškoga grijeha.
Američki teolog također ističe da način djelovanja pape Franje nije bez presedana. Naime, papa Pio IX. nakon Prvoga vatikanskoga koncila pisao je njemačkim biskupima hvaleći ih zbog ispravnoga tumačenja »pravoga smisla iskrivljenih definicija Vatikanskoga koncila«. I četvrto, činjenica da je papa Franjo u »Acta Apostolicae Sedis« uvrstio upravo smjernice argentinskih biskupa, a ne slične smjernice, »pokazuje da on preferira te smjernice u odnosu na permisivnije smjernice koje su ponudili malteški i njemački biskupi«.
Što se tiče Papina pisma, Fastiggi ističe da u njemu nema »ništa o primanju svete pričesti u rastavljenih i ponovno vjenčanih«. »Papini kritičari koji ističu da je to njegova prava nakana (‘progurati’ pričest rastavljenih i ponovno vjenčanih, nap. Da. G.) nemaju nikakav drugi dokaz osim vlastitih predrasuda«, kaže Fastiggi.
Papa u pismu – prvo – hvali biskupe rekavši da su smjernice »primjer praćenja svećenika«. »Bližnji, štoviše ‘najbliži’ biskupu jest svećenik te upravo tu započinje za nas biskupe zapovijed ljubavi prema bližnjemu kao prema sebi samomu«, napisao je. Drugo, Papa je napisao biskupima da njihove smjernice svećenicima »jako dobro odražavaju smisao osmoga poglavlja (dakle čitavoga poglavlja) ‘Amoris laetitiae’«. »Nema drugih tumačenja«, napisao je Papa, poručivši da će smjernice »učiniti mnogo dobra« te poželjevši da Bog uzvrati biskupima na »tom nastojanju oko pastoralne ljubavi«.
Središnja je Papina poruka – što Fastiggi jasno razaznaje – sljedeća: »Upravo nas pastoralna ljubav navodi da siđemo kako bismo susreli one koji su daleko te da, susrevši ih, započnemo put prihvaćanja, praćenja, razlučivanja i integracije u crkvenu zajednicu. Znamo da je to teško, radi se o pastoralu ‘čovjek na čovjeka’ za koji planska, organizacijska i pravna posredništva nisu dovoljna, premda su i ona potrebna. (…) Od tih četiriju pastoralnih djelovanja najmanje je njegovano i primjenjivano razlučivanje. Stoga smatram da je u našim sjemeništima i prezbiterijima nužna formacija za razlučivanje, osobno i zajedničarsko.«
Na završetku pisma Papa je istaknuo da je »Amoris laetitia« plod »rada i molitve čitave Crkve, posredovanjem dviju sinoda i Pape«, pa je preporučio »kompletnu katehezu pobudnice koja će sigurno pridonijeti rastu, učvršćivanju i svetosti obitelji«. U posljednjoj rečenici pisma Papa je još jednom pozvao biskupe da »nastave, u različitim zajednicama i biskupijama, s proučavanjem i katehezom ‘Amoris laetitiae’«.
»Vrlo je jasno«, komentira Papino pismo Robert Fastiggi, »da papa Franjo želi da njegovo pismo bude izričaj autentičnoga učiteljstva jer ono ističe potrebu za pastoralnom ljubavlju i tešku zadaću prihvaćanja, praćenja, razlučivanja i integracije, koja se postavlja pred svećenike. Želi zajamčiti da te točke imaju autoritet učiteljstva.«
Što se pak tiče smjernica biskupa regije Buenos Aires, one »utjelovljuju mnoge pastoralne kvalitete koje papa Franjo želi istaknuti«. »Glede rastavljenih i ponovno vjenčanih, biskupi (argentinski) jasno kažu da ne žele dati dopuštenje za pristup sakramentima, nego žele proces razlučivanja koji vodi pastir«, piše Fastiggi. Rekapitulirajući točke smjernica argentinskih biskupa – navještaj kerigme kako bi se potaknulo osobu na osobni susret s Kristom; ponuda koju je otvorio Ivan Pavao II., da rastavljeni i ponovno vjenčani mogu pristupiti pričesti ako obećaju (u ispovijedi) i ostvare suzdržljivost; mogućnost ponovnoga pristupanja ispovijedi i odrješenja ako u toj svojoj nakani ponekad ne uspiju, padnu – Fastiggi je došao do ključne, 6. točke zbog koje se vode sporovi jer je novina u dosadašnjoj praksi. Riječ je o »složenijim slučajevima« u kojima život »kao brat i sestra« nije prikladan i izvediv, ali je prema smjernicama argentinskih biskupa »put razlučivanja još uvijek moguć«, premda njegov ishod ostaje otvoren.
U još jedan bitan aspekt problema autor članka uveo je citirajući kardinala Josepha Ratzingera, kasnijega papu Benedikta XVI. Riječ je o svoj problematici koja se krije iza sintagme »javna sablazan«. Vjerojatno na tom polju treba tražiti razloge mnogih kritika na račun otvaranja mogućnosti pripuštanja pričesti rastavljenih i ponovno vjenčanih. Zabrinutost mnogih izražavaju pitanja: »Što će biti i kamo će doći Crkva ako se svatko tako lako ‘opere’ i nastavi vjernički živjeti kao da ništa nije bilo? Na što se još sve može primijeniti slična logika i način postupanja?« Pojava i prijedloga koji raspiruju slične zabrinutosti u Crkvi u zapadnim zemljama ne nedostaje. Fastiggi, dakle, citira (nažalost ne navodeći u kojoj su prigodi izgovorene ili napisane) Ratzingerove riječi: »Dakako, uvjeti za dopuštanje iznimke morali bi biti vrlo jasno definirani kako bi se izbjegli proizvoljni sudovi i zaštitio javni značaj ženidbe, čuvajući ga od subjektivnih odluka.«
Na temelju rečenoga Fastiggi je prepoznao da je upravo svećenik ključna točka u tom procesu razlučivanja »složenih slučajeva«. »Svećenik mora biti dobro obučen za razlučivanje kako bi znao uskratiti odrješenje onima koji ne pokazuju znakove prihvaćanja. Svećenici, dakle, moraju shvatiti da su pred Bogom odgovorni za svaki sud koji donesu glede pokornikove dostojnosti za primanje svete pričesti«, piše Fastiggi. U tom smislu spominje »posebno sablažnjive« slučajeve koje navode argentinski biskupi (stanje teške nepravde prema ženi ili djeci iz »prvoga« braka, hvastanje sadašnjim stanjem kao da je ono dio kršćanskoga ideala i slično). I zaključuje: »Ono što oni predlažu, uz ohrabrenje Svetoga Otca, jest proces razlučivanja od slučaja do slučaja, koji nekada uključuje uskraćivanje pristupa sakramentima, a nekada mogući pristup. Ako je rastavljenima i ponovno vjenčanima pristup omogućen, to se uvijek mora dogoditi na privatan ili diskretan način kako bi se izbjegla sablazan. Ono čega u procesu razlučivanja nikada ne smije uzmanjkati, jest pastoralna ljubav. No ta ljubav nikada ne može uključivati stvaranje zbrke glede ‘nauka Crkve o nerazrješivosti ženidbe’. To znači da bilo kakav mogući pristup sakramentima rastavljenih i ponovno vjenčanih mora biti u skladu sa sakramentalnim naukom Crkve. To bi bio ‘pravovjerni način’ razumijevanja smjernica o kojem je govorio kardinal Müller.«
»Kao zaključak«, napisao je Fastiggi na završetku svojega članka, »još ćemo jednom sažeto iznijeti točke argentinskih smjernica koje papa Franjo želi istaknuti: blizina biskupa svojim svećenicima; potreba da se svećenici posvete teškoj zadaći da dođu do onih koji su odlutali, s pastoralnim pristupom prihvaćanja, praćenja, razlučivanja i integracije u crkvenu zajednicu. Sveti Otac dakle želi bolju formaciju za pastoralno razlučivanje. Ono je posebno nužno da bi se pomoglo onima u složenim i teškim stanjima u kojima pristup sakramentima pomirenja i euharistije može ili ne može biti moguć. Dobro je da su pismo pape Franje argentinskim biskupima i njihove smjernice sada u ‘Acta Apostolica Sedis’ i da su priznati kao ‘autentični nauk’. Moramo imati na umu da je od svih teoloških krjeposti najveća ljubav. Pastoralna je ljubav nužni izraz ‘evanđelja milosrđa’ koje je papa Franjo učinio prepoznatljivim znakom svojega pontifikata. Nema boljega učiteljstva od učiteljstva ljubavi.«
Ipak, nakon što su nedavno, nakon uvrštavanja Papina pisma i smjernica u AAS, i kazahstanski biskupi isključili mogućnost pripuštanja pričesti rastavljenima i ponovno vjenčanima, osim ako žive »kao brat i sestra« (a prije toga su to učinili poljski biskupi), jasno je da će rasprava o tom pitanju trajati. Posebno se nameće dilema: Dopušta li to pitanje unutar zajedništva iste Katoličke Crkve različite odgovore? Ili konkretnije: Mogu li rastavljeni i ponovno vjenčani Poljak ili Poljakinja prijeći granicu s Njemačkom, tamo pronaći svećenika koji govori poljski i možda dobiti odrješenje, što u njihovoj domovini ne bi smjelo biti moguće?
ZAVRŠETAK