U ozračju Susreta hrvatske katoličke mladeži koji se održava u Vukovaru, pod utjecajem snažne simbolike koju pobuđuje spomen na Vukovar, ali također imajući u primisli suvremene »izvanredne situacije«, izazove poput egzodusa mladih ljudi iz Hrvatske, posebno iz Slavonije, namjerniku koji lista hrvatske znanstvene publikacije ne bi li u njima pronašao nešto poticajno upada u oči istraživanje koje je u časopisu »Društvena istraživanja« (br. 1 u 2017. godini, str. 19-40) objavila dr. Ivana Bendra. Autorica istraživanja djeluje u vukovarskoj podružnici Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar«.
Istraživanje nosi naslov »Uloga religioznosti u kriznim društvenim situacijama – Primjer Domovinskog rata u Vukovaru«, a u samom je uvodu mlada znanstvenica napisala da mu je cilj »utvrditi ulogu i značenje religioznosti na individualno i društveno ponašanje katoličkoga stanovništva grada Vukovara prilikom suočavanja s kriznom ratnom situacijom (Domovinskim ratom 1991.)«. U bilješci na margini stoji da se rad temelji na istraživanju provedenom u sklopu neobjavljene doktorske disertacije: »Religioznost stanovnika Vukovara za vrijeme opsade 1991.«. Disertacija je napravljena na Hrvatskim studijima 2015. godine.
U uvodnom dijelu autorica navodi dosadašnja istraživanja spomenute problematike, u kojima se, među ostalim, upućuje »na osjetan porast iskazivanja religioznosti te rasprostranjenost primarno tradicionalne crkvene religioznosti među hrvatskim građanima«. Dio te povijesti istraživanja jesu i istraživanja koje je autorica provela s kolegom Vinom Mihaljevićem od 2010. godine naovamo. Osim što je u tim istraživanjima potvrđeno »povećanje razine religioznosti u odnosu na predratno razdoblje« te »primarna rasprostranjenost tradicionalne crkvene religioznosti među katoličkim stanovništvom grada Vukovara«, izišle su na vidjelo i »neke specifičnosti«. Glavna specifičnost (koja je navela autoricu na daljnje istraživanje) predstavljena je ovim riječima: »Naime, rezultati ovoga istraživanja pokazali su rasprostranjenost dimenzije religijske prakse primarno na osobnoj, izvanobrednoj, razini (osobna molitva).« Tu dr. Bendra uskače s napomenom: »Takav je rezultat zapravo i samorazumljiv, ako se uzme u obzir činjenica da se stanovništvo nalazilo u specifičnom kontekstu (kriznoj ratnoj situaciji) i specifičnim okolnostima (boravak u skloništima/na ratištu i/ili u zatočeništvu), a koji su onemogućavali prakticiranje institucionalnog oblika religioznosti.«
»S obzirom na uočenu važnost«, tumači nadalje autorica, »osobne religioznosti za katoličko stanovništvo u danim okolnostima, autori ovoga istraživanja došli su do zaključka da je primijenjena kvantitativna istraživačka metoda (standardizirani strukturirani intervju) nedostatna da se istraži i sveobuhvatnije razumije njezina uloga i važnost za stanovništvo u istraživanom specifičnom kontekstu.« Da bi došla do dubljega i sveobuhvatnijega razumijevanja te osnažene »osobne religioznosti«, autorica je posegnula za drugom, u novije vrijeme već uglavnom općenito prihvaćenom metodom koja je poznata pod nazivom »metodologija utemeljene teorije«. Za razliku od standardiziranih strukturiranih intervjua kao kvantitativne metode (odgovori u postotcima, na temelju kojih istraživač donosi određene zaključke), metoda utemeljene teorije pripada kvalitativnim metodama, koje bolje zahvaćaju u sam fenomen, u odnose među njegovim sastavnicama te u iskustvo sudionika i promjene koje su se u tom iskustvu dogodile.
Kako funkcionira ta induktivna metoda (od analize pojedinačnih jezičnih izričaja prema donošenju općih zaključaka, razvoj teorije »odozdol«, od iskustva sudionika), najbolje će biti vidljivo iz postupaka dr. Bendre. Uzela je zapise iz 72 publikacije, u kojima su objavljena izravna iskustva sudionika razvrstanih u tri kategorije: civili u skloništima, branitelji na vukovarskoj bojišnici te zatočenici u srpskim koncentracijskim logorima nakon pada grada (bilo da su prije bili branitelji bilo civili). Uz taj izvor autorica istraživanja napravila je i 12 nestrukturiranih intervjua sa sudionicima iz triju navedenih skupina, koje je potom transkribirala. Potom je te pisane izvore analizirala, redak po redak, s vremenom stvarajući pojmovne kategorije (nadređene, krovne pojmove pod koje su se mogli svesti pojedinačni izričaji sudionika), sve dok se izrečeni »motivi« nisu počeli ponavljati i ulaziti u utvrđene kategorije.
Zanimljive rezultate dr. Bendra prikazala je u tablici. Prve dvije kategorije odnose se na »uvjete koji su utjecali na promjene proučavanoga fenomena (religioznosti)«. Riječ je o »fizičkim/psihičkim uvjetima« u skloništu, na ratištu, u logorima, ovisno o kategoriji. Jedna od skupina kategorija odnosi se na sam »fenomen religioznosti«, s kategorijama poput »osobna religioznost«, »vjernik na ratištu« (ta se javlja samo kod branitelja) te »svećenici« (važnost njihove prisutnosti). Treća i najveća skupina jest ona koja autorici govori o »promjenama fenomena religioznosti«, koje se »manifestiraju kao pojava određenih religijskih djelovanja te religioznih stavova i osjećaja«. Toj skupini pripadaju: »molitva«; »nošenje sakralnih predmeta« (posebno krunice; ta se kategorija pojavljuje samo kod branitelja i zatočenika u logorima, s time da su posljednji uz nošenje navodili i »izradu« predmeta); »razgovor s Bogom«, »Božja pomoć i zaštita«; »spas života«, »osjećaj Božje prisutnosti«; »predavanje sudbine u Božje ruke«; i »zahvalnost«. Zasebno je autorica istaknula ono što su sudionici naveli kao »duhovnu snagu«, a ona interpretirala kao »posljedicu… na individualno i društveno ponašanje katoličkoga stanovništva u kontekstu Domovinskoga rata u Vukovaru 1991.«.
Metodologija utemeljene teorije podrazumijeva odabir središnje kategorije (takozvanim selektivnim kodiranjem) »koja povezuje i objedinjuje sve druge kategorije i na taj način oblikuje cjelinu kojom se objašnjava uloga fenomena religioznosti u procesu suočavanja stanovništva s kriznom ratnom situacijom«. »Kao središnja kategorija odabrana je kategorija nazvana ‘Individualni osobni odnos prema transcendentnom biću (Bogu)’, koja odgovara svim kriterijima koji su, prema primijenjenoj metodologiji, potrebni kako bi se odredila kao središnja: ima veliku važnost u objašnjavanju fenomena religioznosti u navedenom kontekstu, često se pojavljuje u podatcima, lako se povezuje s drugim kategorijama i ima implikacije na općenitost teorije«, kaže dr. Bendra u prikazu istraživanja.
Većini će čitatelja svakako najzanimljiviji dio biti onaj u kojem autorica istraživanja objašnjava razvijenu supstantivnu utemeljenu teoriju. Čini to pomoću sedam elemenata, za koje će potom iznijeti objašnjenja: »supstitucija (sekundarna umjesto primarne kontrole nad vlastitim životom); nadilaženje imanentnoga, ovozemaljskog svijeta; kolaborativan način suočavanja s kriznom društvenom situacijom; nemogućnost prakticiranja institucionalnog oblika religioznosti u kriznim ratnim situacijama; način samokontrole; individualnost; samostalnost u oblikovanju odnosa.«
»Takav individualni osobni odnos«, nastavlja autorica svoj prikaz, »prema transcendentnom biću, Bogu, nastao kao odgovor na promijenjene društvene okolnosti, odraz je pojedinačnoga pokušaja pronalaženja načina suočavanja s kriznom ratnom situacijom. Karakterizira ga individualnost i samostalnost u oblikovanju odnosa prema transcendentnom biću. Odabir individualnog odnosa prema transcendentnom biću odraz je i težnje k postizanju samokontrole tijekom proživljavanja teških psihofizičkih stanja. Samokontrola, koja se postizala jačanjem duhovne snage, omogućavala im je da lakše podnose teške i nehumane uvjete boravka i razne oblike psihofizičkoga zlostavljanja (Duhovna snaga).«
Baš kad bi se teologu, i vjerniku općenito, počela dizati kosa na glavi i kad bi spontano želio prigovoriti autorici da se približava osjetljivoj crvenoj liniji iza koje prestaju njezine znanstvene kompetencije, jer kao da implicitno zaobilazi mogućnost stvarnoga djelovanja transcendentnoga (Boga) u danom životnom trenutku njezinih sugovornika, dr. Bendra postavlja opravdanu granicu i nastavlja: »Osim prakticiranja religijskoga djelovanja, kod svih ispitanika vidljiva je i pojava osobnoga religioznog iskustva Božje prisutnosti i zaštite. Samo religiozno iskustvo, kao što i Wach ističe, iako doživljeno, teško se može opisati i izreći te se opire opisu, analizi i znanstvenom razumijevanju. No unatoč tomu ono ima za posljedicu da vodi i upravlja čovjekovim konkretnim djelovanjem i ponašanjem. Stoga se religiozno iskustvo transcendentnoga (Boga) u ovom istraživanju promatralo kroz pojavu religioznih stavova, nastalih kao posljedica doživljenoga osobnog religioznog iskustva (Osjećaj Božje prisutnosti), koji su zajedno s prakticiranjem neizravnoga i izravnoga religijskog djelovanja imali za posljedicu utjecaj na ulogu koju je osobna religioznost imala na individualno i društveno ponašanje pojedinaca, odnosno na način suočavanja s kriznom ratnom situacijom.«
Zanimljivo je ovdje i tumačenje tzv. »kolaborativnog pristupa u suočavanju s kriznom situacijom«. »Za takav je pristup karakteristično da pojedinac nije potpuno prepušten transcendentnom biću (pripustni pristup) niti je usredotočen na sebe (pristup usredotočen na sebe) nego je pojedinac taj koji je odabrao, zajedno s transcendentnim bićem aktivno sudjelovati u suočavanju s kriznom društvenom/ratnom situacijom«, kaže autorica.
Dr. Bendra osvrće se i na utjecaj religioznosti na individualno i društveno ponašanje. Dok je utjecaj na individualno ponašanje već spomenut (duhovno osnaživanje i kontrola nad vlastitim životom), preostaje prenijeti autoričine riječi o drugom spomenutom utjecaju. Tu dr. Bendra govori o »dvije podrazine«. »Prva se odnosi«, tumači autorica, »na društveno ponašanje unutar skupine u kojoj su se nalazili tijekom opsade grada (skupina civila i branitelja) ili boravka u zatočeništvu (skupina zatočenika). Tu je vidljivo kako je važnost i uloga osobne religioznosti bila u funkciji solidarnosti s drugima u nevoljama kojima su bili okruženi. Druga se podrazina odnosi na društveno ponašanje katoličkoga stanovništva grada Vukovara, odnosno pripadnika ciljanih skupina, prema srpskom agresoru. Ovdje nas je skup individualnih ponašanja (civila, branitelja i zatočenika) doveo do toga da možemo zaključiti kako je u njihovu društvenom ponašanju osobna religioznost utjecala na sljedeće čimbenike ponašanja: dostojanstvenost – kroz ugledanje na Isusa Krista težili su dostojanstvenom podnošenju nehumanih uvjeta boravka i raznih oblika psihofizičkih zlostavljanja; humanost u odnosu na nehumanost agresora – kršćanske vrednote ljubavi, istine i pravde služile su im kao vodilje u odupiranju nepravdi, nasilju i mržnji.«
U zaključku prikaza autorica ističe da su rezultati njezina istraživanja tek djelomično usporedivi s dosadašnjim studijama. Ipak, »određene sličnosti u dobivenim rezultatima« mogu se pronaći. »Tako se u mnogim istraživanjima kojima se proučavala uloga religioznosti ili duhovnosti za pojedince koji se suočavaju sa životnim krizama ili traumama, poput rata, prirodnih katastrofa, težih bolesti ili prilagodbe izbjeglica na zemlje useljenja, naglašava upravo važnost osobne molitve i osobnog odnosa prema Bogu kao načinu koji im omogućuje lakše suočavanje s traumom, a to je potvrdilo i ovo istraživanje«, zaključuje dr. Ivana Bendra.
