Život u svijetu uistinu je čudesan, a ljepotu mu daje i različitost prirodnih fenomena i različitost ljudi koji ga čine. Svaki pokušaj uniformiranja stvarnosti, odnosno pokušavanje svođenja različitosti u jednu jedinstvenu sliku ne bi više život i svijet činio istim. Vrijedi to za sve pojave u životu ljudi, počevši od sasvim prirodne razlike između muškarca i žene. I baš tu misao o različitosti, a opet skladnoj cjelini, izražavaju i biblijski tekstovi koje Crkva predlaže čitati o svetkovini Duhova.
Novi narod Božji u snazi djelovanja Duha Svetoga
Biblijski tekst iz Djela apostolskih prikazuje učenike u njihovoj različitosti. Na svakoga pojedinačno silazi Duh i osposobljava ga za samo njemu vlastito poslanje u krilu Crkve. Učenike povezuje strah: svi su zajedno na jednom mjestu u velikom strahu. Sve im je ostalo ipak različito. Primivši snagu Duha, oslobađaju se straha te počinje njihova zajednička, a opet u svačijem životu različita misija svjedočenja za Krista. Ta misao o različitosti, a opet o istom poslanju čini okosnicu prvoga liturgijskoga čitanja iz Djela apostolskih, a jednako tako i drugoga iz Prve poslanice Korinćanima sv. Pavla gdje je Crkva prikazana kao jedan organizam, koji ipak čine različiti udovi.
Djela apostolska prikazuju fenomen silaska Duha Svetoga nad apostole. Bog čovjeku prilazi u onome što on jest, poštuje njegovu prirodnu smještenost, o čemu svjedoči različitost jezika kojima apostoli naviještaju Božja djela. Jezična različitost međutim ne biva zaprjekom naviještanju evanđelja jer Duh koji silazi nad apostole čini ih sve povezanima u jedno. Povezivanje se dakle događa na osnovi primanja dara Duha, odnosno jezika Duha koji učenike čini jedim tijelom. Još konkretnije to znači sljedeće: onaj tko nosi istoga Duha razumije dobro osobu koja je s druge strane a da ona ne mora biti iste boje kože, jezika, nacionalne ili vjerske pripadnosti. Ljudima koji su otvoreni Duhu takve razlike, odnosno ograničenja, nisu poznati. Jer inače bi slika Crkve koju želi realizirati spis Djela apostolskih bila uvelike narušena.
Drugim riječima, po silasku nad apostole Duh Božji stvara novi narod Božji u snazi djelovanja Duha Svetoga. Poštovanje razlika u krilu jednoga otajstva Crkve bit će potom jamstvo uspješnoga poslanja Crkve kojemu je cilj uvoditi čovjeka u prostor mira koji mu daje Krist.
Naime kad se kaže različitost poslanja u životu Crkve, misli se na različite pojavne oblike onoga što čini Crkvu vidljivom u svijetu. Vidljivom ju čine ljudi koji se bezpogovorno i ne mareći za cijenu zauzimaju za vrijednosti koje su Crkvi uvijek bile važne kao što su ljubav, dobrostivost, iskrenost, čestitost, vjernost i slične njima. Zauzimanje za navedene vrijednosti u različitosti poslanja čini Crkvu uvijek aktualnom i važnom u svijetu. Na jednak će način te vrijednosti živima činiti vjernici koji su u braku kao i svećenici, redovnici i redovnice koji te vrijednosti čine prisutnima u okviru samo njima vlastitoga poslanja u Crkvi.
Svjedočenje za Isusa Krista u različitosti poslanja
Različitost u Crkvi čini i različitost karaktera pojedinaca koji se stavljaju na službu Boga. Pojedini će biti prodornijega i snažnoga karaktera te će svojom revnošću pridonositi djelovanju Crkve. Drugi pak nisu takvi. Više su zatvorenije osobnosti te Crkvi služe u tišini i sabranosti molitve kojom daju snagu i potporu onima koji su možda više istaknuti kao protagonisti života Crkve. No i jedni i drugi su potrebni. Jedan treba drugoga te su jedni drugima pokretačka snaga budući da ih vodi isti Duh koji Crkvu čini očitom svijetu. Jednako tako Crkvi služi redovnik u strogo zatvorenom samostanu koji je posvećen molitvi i radu te iz njega do kraja života ne izlazi, kao i župnik koji svoje vjernike neprestano obilazi u njihovim domovima ne bi li osluškivao njihove radosti, ali i žalosti na putu života. S druge pak strane Crkvi služe i toliki bračni parovi i obitelji koji, usađujući u svoju djecu istinske evanđeoske vrijednosti, čine da se Crkva i dalje širi i postaje živa po svem svijetu.
Crkvu dakle čini narod Božji u sveukupnosti služba i poslanja. Iz toga će razloga i Katekizam Katoličke Crkve, kada donosi definiciju Crkve, reći da je Crkva narod koji Bog okuplja u cijelom svijetu. Taj se narod okuplja oko Krista, a na poseban se način ostvaruje u euharistijskom skupu gdje se osluškuje Kristova riječ i blaguje njegovo tijelo koje tada vjernike još tješnje povezuje međusobno, ali i s Kristom.
Moliti je stoga sada kada Crkva slavi svetkovinu Duhova, odnosno dan kada se Crkva prvi put svečano predstavila svijetu, da ona sve više postaje svjesna svojega velikoga poslanja. To se poslanje ostvaruje u uvijek živom i trajnom svjedočenju za Isusa Krista u različitosti poslanja i služba u krilu jedne crkvene stvarnosti.
