Malo komu nije poznato da je »anđeosko pitanje« glavnim razlogom stoljetnoga prijezira prema skolastičkoj misli. Malo je manje pak poznato da su pitanja o brojnosti i protežnosti anđela postavljali upravo velikani misaonosti poput svetoga Tome Akvinskoga i blaženoga Ivana Dunsa Škota. No najmanje je poznato da pitanja pravih anđela doista ne služe informiranju, nego – promišljanju. Za razliku od zloduha, čiji upiti vazda odišu nadmenom posprdnošću, anđeli Gospodnji nikada ne propituju božansku promisao, nego ljudske naume: Sarinu nevjeru i Hagarin očaj, Gideonovu plašljivost i Manoahovu preuzetnost, Tobitovu sumnjičavost i Tobijinu zaboravnost, Danielovu tjeskobu i Magdaleninu žalost, pogansko nasilje i izraelski neposluh, nemir žena i mirovanje apostola. Čak i kada pitanja naoko postavljaju jedni drugima ili Bogu, dusi ispituju srca vidjelaca koji ih slušaju. Tako je i proroka Zahariju anđeo dvaput zapitao: »Što vidiš?«
Zaharijin odgovor na drugo pitanje pokazat će zašto neobično ispitivanje nikada nije u potpunosti oslikano: »Vidim svitak knjige gdje leti: dužina joj je dvadeset lakata, a širina deset.« Naime, naspram knjige površine prosječnoga jednosobnoga stana i anđeo i prorok jedva bi se vidjeli.
No trik za dočaravanje opisanoga viđenja i protiv je svoje volje pronikao kasnorenesansni talijanski slikar znamenit ne po vjerskim motivima, nego po vjernim imitacijama. Premda je Vincenzo Campi svoje ulje na platnu naslovio »Sveti Matej i anđeo«, njegova ikonografija posve se podudara sa Zaharijinim viđenjem: zbunjenomu svetcu anđeo pogled svrće k nebesima, tumačeći mu istom riječi koje ima zapisati. Premda se »vrsni naturalist« smatra začetnikom sjevernotalijanskoga žanrovskoga slikarstva, na slici nema traga ni prostoti ni pretjerivanju, a ipak ima realizma: makar se obojici otima uzdah umora, anđeo svetoga pisca pridobiva da se pridigne.
»Sveti Bože, što je ovo?« upitao je Richard Gwyn pridigavši se s trupca na kojem su mu zbog navodne veleizdaje engleske kraljice Elizabete I. sakatili utrobu. No pitanje velškoga prvomučenika – rođena 1537., godinu nakon Campija – bilo je više znakom nadahnute šaljivosti negoli očajničkoga zamora. Naime, sveti se bard gotovo pet godina u engleskim zatvorima molitvom i rugalicom pripravljao za kaznu koja ga je stigla zbog vjernosti papi. Kada su ga anglikanci protiv njegove volje odveli u svoju bogomolju, zveketao je okovima da bi nadglasao propovijed; suuznike od kojih se opraštao molitvom blagoslova tješio je: »Ne oplakujte me, jer samo plaćam najamninu prije roka.« Da je neobična vjernost ravnatelja »podzemnih« škola ponikla pod krilom anđela, nagoviještaju vrane i lunje koje su ga iskljucale kada se načas pokolebao pred prijetnjama. No neupitno to dokazuju anđeoski stihovi: »Svetcem se ne postaje / lelujanjem u misli.«
