U izvještaju o uništenju Sodome i Gomore znakovita je rečenica: »Odande ljudi krenu prema Sodomi, dok je Abraham još stajao pred Gospodinom.« U prethodnom izvještaju o posjetiteljima bio je govor čas o trojici ljudi, čas o Bogu. Sada se jasnije razdvaja te su dvojica od njih ljudi, koji će poslije biti nazvani anđelima, a jedan je sam Bog koji ostaje uz Abrahama. Abraham je »stajao pred Gospodinom«. To je stav molitve. I dok Bog planira što će učiniti sa Sodomom i Gomorom, on to ne želi skriti od Abrahama: »Zar da sakrivam od Abrahama što ću učiniti kad će od Abrahama nastati velik i brojan narod te će se svi narodi zemlje njim blagoslivljati?« To je odnos povjerenja između Boga i onoga kojega je Bog izabrao. Bog je Abrahamu povjerio svoj naum pa ovaj može i reagirati. Dijalog je prikazan vrlo slikovito, poput razgovora dvojice ljudi. Abraham se primiče još bliže Bogu te razgovor postaje još prisniji i povjerljiviji. Tekst pokušava odgovoriti na pitanje o tome zašto i nevini pate, zašto tragedije pogađaju sve bez razlike. Tu je i začetak govora o osobnoj odgovornosti koji će biti razvijen kroz kasnije biblijske spise, a osobito kod proroka. Bog odgovara na Abrahamovu ustrajnu molitvu i odlučuje poštedjeti čitav grad radi nevinih koji bi se u njemu našli. Abraham na kraju kaže: »Neka se Gospodin ne ljuti ako rečem još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?«, a Bog mu odgovara: »Neću ga uništiti zbog njih desetorice.« Abraham se usudio ići samo do broja deset. Izvještaj je sastavljen tako da Bog ni u jednom trenutku ne zaniječe svoju milost. Kasnije će se pokazati da prilikom uništenja grada Bog spašava nevine kad unaprijed opominje i izvodi Lota i njegovu obitelj. To Abraham nije molio, a Bog je učinio. Milosrđe Božje tako nadilazi svaku ljudsku molitvu. Ipak, Abraham je ovdje prikazan kao pozitivan lik, prijatelj i izabranik Božji, koji ima udjela u Božjem naumu.
Vrlo je često u Lukinu evanđelju Isus prikazan kako se moli. Stoga jedan od njegovih učenika, očito potaknut primjerom Isusove molitve, traži od Isusa da ih nauči moliti »kao što je Ivan naučio svoje učenike«. Riječ je o Ivanu Krstitelju koji je imao svoj krug sljedbenika i svoju zajednicu s utvrđenim običajima među koje su pripadali molitva i post. Isus započinje svoju pouku riječima: »Kad molite, govorite«. Molitva nije samo nešto misaono, nego je u pravom smislu riječi govor, razgovor te mora u čovjeku uposliti sve sile koje su potrebne za jedan razgovor. Lukin »Oče naš« donekle se razlikuje od Matejeva, koji je potom ušao i u liturgijsku uporabu Crkve. Kod Luke molitva započinje jednostavnim zazivom »Oče«, a nedostaje ono »naš«. Ipak, glavne su crte molitve iste. Ponajprije je ona upravljena na proslavu Boga i njegova imena, a onda i na dolazak njegova kraljevstva, što je u svojoj biti eshatološka molitva kojom se želi pospješiti drugi Gospodinov dolazak. U drugom koraku ta je molitva usmjerena na potrebe čovjeka. Kod molitve za svagdanji kruh, kod Luke ta molitva ima trajan oblik glagola: »daji nam svaki dan«. To je molba za trajnu i neprekidnu svakodnevnu Božju pomoć u životu. Kod Mateja je naglasak više na današnjem danu te se kršćanin ne mora brinuti za sutra. Slijedi molitva za otpuštanje grijeha, a Luka naglašava da molitelj mora otpustiti »svakomu« dužniku svojemu. Kroz prispodobe Isus potom potiče učenike da budu ustrajni u molitvi. Najprije uzima primjer čovjeka koji traži tri kruha kako bi mogao ukazati gostoprimstvo svojemu gostu. On će dobiti što traži zbog svoje »bezočnosti«. Tekst bi možda trebalo malo drukčije prevesti. Naime, čovjek bi došao na zao glas u mjestu kad ne bi počastio gosta. Radi njegova dobra glasa, susjed će mu pomoći. Isus poziva učenike da i oni postupaju isto. Drugi je primjer iz obiteljskoga života. Učenici se trebaju uživjeti u ulogu otca koji ne može nauditi svojemu sinu, nego mu daje što mu je potrebno.
Pisac Poslanice Kološanima tumači svojim čitateljima novost u koju su stupili po svojem krštenju. Oni su, doista, s Kristom suukopani i s njime suuskrsli »po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih«. Povjerovavši Bogu po propovijedanju apostola i uvjereni u snagu Božju koja je uništila smrt, vjernici su zajedno s Kristom oživljeni, premda su bili mrtvi »zbog prijestupâ i neobrezanosti svoga tijela«. Već je prethodno u Poslanici bila riječ o obrezanju, ali novom, drukčijem obrezanju. To je obrezanje »nerukotvoreno«, obrezanje Kristovo. Tako i kada govori o neobrezanju, sveti pisac ne misli na to da su njegovi čitatelji neobrezana tijela, nego misli na njihovo stanje duhovne smrt i grijeha. Misli na stanje u kojem nisu bili sposobni stupiti pred Boga. Upravo u takvu stanju Bog ih je oživio zajedno s Kristom. I nije im samo darovao život, nego im je i »oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas«. Riječ je o židovskom Zakonu koji je na tom mjestu viđen kao sredstvo sputavanja čovjeka i protivnik čovjeka. Taj je Zakon uklonjen tako što je s Kristom pribijen na križ. Zakon koji je zabranjivao grijeh i time postizao kaznu za prijestupnike prestao je vrijediti, a odsad vrijedi milost Božja i velika ljubav kojom je Bog uzljubio čovjeka te su ljudi »milošću spašeni«.