Prvo čitanje donosi epizodu iz pripovijesti o proroku Iliji kojemu je zapovjeđeno da se zaputi u Sarfatu Sidonsku. Sidon je bio fenički grad i pripadao kulturi protiv koje se Ilija svim silama borio. Ilija je ipak poslušan Božjemu poslanju te dolazi u Sidon. Ondje nailazi na udovicu te od nje traži da mu donese malo vode, što ona bez pogovora hita učiniti. U utvrđenim gradovima obično nije nedostajalo vode jer se vodilo računa da u njima postoji izvor ili barem velika vodena cisterna, koja bi izdržala i dugotrajnije opsade. Ipak, kad je Ilija od udovice zatražio i hrane, ona se usprotivila. Već sam podatak da je bila udovica dovoljno govori o njezinu društvenom položaju i o poteškoćama na koje je nailazila dok se brinula za sebe i za svoga sina. Žene su bitno ovisile o muškarcima. Udovica pritom daje do znanja da nije Židovka. Ona spominje Gospodina, »tvoga Boga«, to jest Boga Ilijina, koji očito nije i njezin Bog. Njezine su zalihe hrane minimalne, tek za jedan obrok. Ilija ju ipak poziva da se ne boji te da učini kako joj je rekao. Čak i više! Sada traži da prvo umijesi kolač za njega, a tek onda za sebe i sina. Takav neočekivani i teško prihvatljiv zahtjev on tumači riječju Božjom: »U ćupu ne će brašna nestati ni vrč se s uljem ne će isprazniti sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju!« A taj Gospodin Bog predstavljen je kao »Bog Izraelov«. I Sidonka, strankinja i inovjerka, čini ono što je od nje tražio Bog Izraelov, Bog tuđi i nepoznati, a sveti pisac zaključuje: »I za mnoge dane imadoše jela, ona, on i njen sin.« Sve se to dogodilo »po riječi koju je Gospodin rekao preko svoga sluge Ilije«. Susreću se u tom odlomku dva bezuvjetna predanja Bogu Izraelovu. Jedno je ono Ilijino, kad odlazi u tuđu i neprijateljsku zemlju, a drugo je ono udovičino, kad izvršava zapovijed tuđega Boga. Zbog takve njihove reakcije Bog ih nagrađuje svojim blagoslovom. Pisac Knjiga o Kraljevima voli progovoriti o strancima koji povjeruju u Božju riječ izgovorenu po prorocima. Drugi slavni primjer jest onaj koji govori o Naamu Sircu i njegovu izlječenju od gube.
U evanđeoskom odlomku Isus počinje govoriti općenito o pismoznancima i to o onoj skupini koja traži pohvale i korist, a nije joj na prvom mjestu proučavanje Pisma. »Duge haljine« dočaravaju njihovo dostojanstvo, »pozdravi na trgovima« ugled što ga žele imati među ljudima, baš kao i »prva mjesta u sinagogama« i »pročelja na gozbama«. Takvim svojim ponašanjem oni štete drugima, posebno najugroženijima kao što su udovice, jer žive na njihov teret, a ne vrše poslanje koje im je dano. To je Isus govorio pred mnoštvom u Hramu, kako bi sve ljude upozorio na opasnost u koju mogu i sami upasti. Sljedeća epizoda i dalje je smještena u Hram, a Isus sjedi nasuprot riznici. Riječ je o prostoriji koja se nalazila u predvorju Hrama, a imala je, čini se, neku vrstu izvanjske škrabice u koju su vjernici mogli ubacivati milostinju. U hebrejskom je riječ za milostinju jednaka riječi koja znači »pravednost« (heb. cedaka). Bogataši, koji imaju više nego što im je samima potrebno, ne čine ništa drugo nego izvršavaju ono što je pravedno kad daju milostinju onomu komu je potrebno. Isus vidi mnoge bogataše kako ubacuju »mnogo«, a vidi i siromašnu udovicu koja ubacuje »dva novčića, to jest jedan kvadrant«. Ta »dva novčića« vjerojatno predstavlja grčki lepton, najmanja kovanica koja je tada bila u optjecaju. Lepton je i izgledom bio malen i neugledan i imao manje od centimetra u promjeru. Ipak, za tu udovicu Isus kaže da je dala »više od svih koji ubacuju u riznicu«. Isusu nije važna količina, nego nakana da se sasvim preda Bogu. Zato i kaže da je ubacila »sav svoj žitak«.
Odlomak iz Poslanice Hebrejima temelji se na židovskom uvjerenju da je zemaljski jeruzalemski Hram samo slika onoga koji je u nebesima. Prema židovskoj predaji, više je stvarnosti stvoreno prije stvaranja neba i zemlje, a među njima je i onaj nebeski Hram. Stoga sada i pisac Poslanice Hebrejima rabi tu sliku kako bi ju primijenio na Krista. On kao veliki Veliki svećenik ulazi u Svetinju. Jeruzalemski veliki svećenici činili su to jednom godišnje, o Danu pomirenja (heb. Jom kippur). Krist pak to čini jednom zauvijek i, usto, ne ulazi u onaj čovjekovom rukom izgrađeni hram, nego u onaj pravi koji mu je poslužio kao pralik. Taj Hram je samo nebo i ondje se Isus našao, ne pred Kovčegom saveza, nego pred »licem Božjim«. I kao što su zemaljski svećenici ulazili u Svetinju nad svetinjama kako bi okajali grijehe naroda, tako sada Krist ulazi u nebesku Svetinju »za nas«, kao okajnica za grijehe ljudi. Usporedba zemaljskoga i nebeskoga Hrama nastavlja se kroz usporedbu službe što ju vrše tako različiti svećenici. Krist, konačno, svoju žrtvu prinosi »na svršetku vjekova«. To je vrhunac sve povijesti i svega Božjega djelovanja, ali i svega ljudskoga nastojanja da se približi Bogu. Tom žrtvom grijeh nije samo okajan, nego je i dokinut. U tome je temeljna razlika između starih žrtava i ove nove Žrtve. Krist je umro i prinio sebe za grijehe mnogih. On je, tako reći, otišao na sud s grijesima svih ljudi, kao njihov pravi odvjetnik. Budući da je na taj način otkupljenje već ostvareno, nova i konačna Gospodinova objava ne će imati veze s grijehom, nego sa spasenjem.
