Isus je narodu govorio u prispodobama, među kojima je nadaleko poznata ona o izgubljenoj i nađenoj ovci. Kaže Isus: »Kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući sazove prijatelje i susjede.«
Prispodobe pobuđuju velika zanimanja. Pogotovo su važne one o izgubljenima i nađenima. Tako se jedna nesretna ovca izgubila, udaljila se od svojega stada, meketala je negdje u daljini ne bi li je čuo pastir, a srce joj je od straha sve brže lupalo. Takva može biti ovca iz Isusove prispodobe. Ne, nije ta ovca nekakvo stvorenje koje je željom pobjeglo od svojega pastira ni od stada; to je ovca koja se zanijela pasući travu, pa u žudnji za boljom, slasnijom i zelenijom travom preskočila je ogradu, probila je daske, okrenula je leđa stadu, zanemarila oprez i – nezasitno brstila svježe zelene izbojke. To je izgubljena ovca. Usmjerena na hranu izvan ograde, podalje od pastirskoga štapa, ona je ušla u svoj svijet koji ju je sve više odvodio od stada. Kada je osjetila sitost i trenutak da počne hranu preživati, okrenula se prema stadu i ugledala je prazninu. Na ledini nije bilo nikoga. Uzalud je zazivala stado, sunce je bilo na zalazu, a ona je skrovište morala potražiti negdje pod većim kamenom, daleko od zaštićene pokrivene ovčje štale. Pri povratku u štalu pastir je brojio ovce i uočio da mu jedna nedostaje. Ostavio je sve, brzo se uputio do mjesta gdje su pasle, pod mjesečinom je dozivao zabrinut hoće li je pronaći jer se u blizini čuo i krik zvijeri. Našao ju je preplašenu, skvrčenu pod kamenom kako je potiho meketala i tek na njegov glas izišla iz skloništa. I kako je onda ne bi stavio na svoja ramena? Treba i počastiti od radosti prijatelje i susjede! Svi su se zabrinuli, ta ni pastir svojoj kući uvečer nije došao, nego se dao u potragu za ovcom izgubljenom!
Isusove izgubljene ovce dio su ovčinjaka. One su se nesretno izgubile, udaljile se od onoga kojega su nedavno slušale. Onaj tko želi biti dio stada, želi prepoznati glas Pastira. A mogu li biti ovce ostale životinje koje i ne prepoznaju pastirov glas, nego skaču izvan njegove ograde, plaše ovce, belje se, rade po svojem, žive u brlozima, vrludaju amo-tamo, čoporski anonimno napadaju? Da se pastir uputio za takvima, brzo bi u svojem ovčinjaku imao čitav »čušpajz životinja«! Kada se riječi nebeskoga Pastira tumače jeftinim milosrđem kojim se želi svidjeti svakomu, ovčinjaci se brzo razmontiraju u zoološke vrtove, a pastiri postaju cirkuski krotitelji.
Zanimljivo, Ivan Zlatousti tu prispodobu shvaća kao opomenu kršćanima jer se svatko od Boga može nesretno udaljiti. Protumačio ju je u djelu simbolična imena »O kajanju i milostinji«: »Obratite pozornost na to kako je vratio ovcu. Nije je tukao, nego ju je podigao i nosio na svojim ramenima te predao natrag stadu. Krist se ne okreće od onih koji mu se vraćaju, rado ih prihvaća, ne samo da se suzdržava osude, nego dolazi i traži zavedene. Stoga, ne gubimo nadu kada smo u zloći, niti budimo drski kada smo dobri. Najradije se bojimo i kada smo uspravni. Izdaju našeg spasenja uzrokuje i polaganje hrabrosti u našu dobrotu i gubljenje nade kada smo u pokvarenosti. Sveti Pavao je stoga, da zaštiti one koji ostaju dobri, rekao: ‘Tko god misli da stoji, neka pazi da ne padne.’«
Kršćanin u prispodobi o izgubljenoj ovci pronalazi utjehu. Nekada će doći trenutak izgubljenosti. Svatko se nađe u prilici da mu dojadi biti u Božjem toru. Nekada su to brige vremena, nekada neukroćena nervoza, nekada umor od dnevnoga posla. Sve to čini da čovjek odluta od nebeskoga Pastira. No upravo ova prispodoba poučava da se ne smije očajavati. Bog ne odustaje od čovjeka. I ako se kršćanin ražesti pa svakodnevnu molitvu nevoljko učini, glas nebeskoga Pastira nikada ne prestaje dozivati. Samo iskreno, povratak je uvijek moguć. Za onoga tko je jednom čuo glas Kristov, tko se barem jednom osvjedočio u stvarnost koju je za čovjeka učinio, ne postoji razlog da njegovo privremeno udaljavanje od Boga postane nepremostiva zaprjeka.
Gospodine, izgubljena je ovca naša nada da nas u svakoj prilici čekaš raširenih ruku pa ne dopusti očaj u našim lutanjima, nego u nas usadi dovoljno hrabrosti
da ti se vraćamo u vijeke vjekova. Amen.
