MLADA KNJIŽEVNICA SANJA PAŽIN »Stojimo nosom uz mozaik našeg života i vidimo samo minijaturni dio«

Ljubav prema pisanju Sanja Pažin razvila je od malena. Od djetinjstva je voljela priče, a kada je naučila pisati svoje je priče utkala u papir. Danas ima četiri objavljene knjige duhovne književnosti
Sanja Pažin – mlada književnica koja je pišući romane i uz salezijansku duhovnost uspjela velike poteškoće preobraziti u male pobjede

Aktivna mlada vjernica laikinja, autorica duhovne literature i zagrebačka studentica Đakovčanka Sanja Pažin rođena je 1999. u obitelji Svetislava Pažina i Jasminke, djevojački Klemen. Prije Sanje na svijet su u obitelj došla dvojica dječaka – Vinko, rođen 1991. godine i Zlatko 1994. »Mislim da sam stvarno blagoslovljena svojom obitelji. Mama i tata dugotrajno su nezaposleni, ali nikada nam ničega nije nedostajalo, pogotovo ljubavi i pažnje, a to je mnogo važnije od materijalnih stvari«, pripovijeda Sanja.

Od volontiranja do studija

»Osnovnu sam školu završila u Đakovu, bila sam odlikašica, sukladno mojemu perfekcionizmu. Zatim sam upisala prirodoslovno-matematičku gimnaziju u Đakovu. Tada sam željela studirati fiziku pa sam tako i usmjerila svoj odabir srednje škole. Ipak, u 2. razredu shvatila sam da to nije za mene. S vremenom sam počela volontirati u Udruzi ‘Neven’ u Đakovu. To je udruga za osobe s invaliditetom. Zaljubila sam se u taj posao i odlučila upisati studij edukacijske rehabilitacije u Zagrebu. I evo me na 5. godini. Vrijeme leti, za godinu-dvije radit ću u praksi. I, iskreno, baš se silno veselim. Stvarno volim svoj budući posao.«

»Odlučila sam ne vjerovati«

»Odmalena sam razvila ljubav prema pisanju. Od djetinjstva sam voljela priče – slušati ih, pričati. Kad sam naučila pisati, moje su priče bile utkane u papir. Od 6. razreda osnovne škole pisanje je kod mene dobilo posve novu dimenziju. Postalo mi je bijeg. U tom sam razdoblju postala žrtvom psihičkoga vršnjačkoga nasilja na treninzima na odbojci, a zatim i u školi, što se djelomično nastavilo i tijekom srednje škole. U tim trenutcima patnje pisanje mi je omogućilo da stvorim svijet u kojem mogu biti ono što jesam a da ne strahujem da ću biti osuđena ili ismijavana. Pisanje mi je omogućilo da istražim svoje strahove i suočim se s njima. Ono mi je pomoglo da se nosim s teškim trenutcima. U 8. razredu dogodio se jedan od prijelomnih trenutaka u mojem životu. Dogodile su se neke grozne stvari i moja dotadašnja vjera u Boga bila je poljuljana. Odgajana sam u katoličkoj vjeri, ali u početku to nisam shvaćala ozbiljno. Do 6. osnovne, kada sam počela razmišljati poziva li me Bog na nešto više. No u 8. osnovne sve je palo u vodu. Zbog svega što mi se događalo, počela sam dobivati osjećaj da mi je Bog daleko, da me želi kazniti. Nisam htjela vjerovati u takva Boga i odlučila sam ne vjerovati. Odlučila sam odbaciti sve što sam do tada znala o Bogu i njegovoj ljubavi, jer sve mi se to tada činilo tako nerealnim, tako neistinitim. U agoniji sam provela šest mjeseci, odbijajući svaki poticaj koji sam osjetila u srcu da mu se vratim. Sve dok nisam, pola godine poslije toga, u rukama odjednom držala mali plavi Novi zavjet. Ne znam što mi se tada dogodilo, ali izgovorila sam kratku molitvu koja je išla otprilike ovako: ‘Bože, ako si stvaran i ako me toliko voliš koliko su mi drugi govorili da me voliš, onda mi reci zašto mi se sve ovo dogodilo. Što sam skrivila da moram ovo proživljavati?’ Prvi redak koji sam ugledala bio je iz Ivanova evanđelja kada Isusa pitaju tko je sagriješio što je čovjek rođen slijep. Pročitala sam: ‘Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.’ I meni je to bio dovoljan šok koji je poljuljao moju nevjericu i polako sam se počela vraćati na pravi put.«

»Otada pišem duhovnu književnost«

»Nastavila sam pisati. U 2. razredu srednje na duhovnoj obnovi za krizmanike odjednom sam dobila ideju za novu knjigu. Bila sam tada već pisala nešto ozbiljnije, ali ni jedan dotadašnji pokušaj da završim knjigu nije urodio plodom. Nisam bila sigurna što učiniti – nastaviti pisati započeto ili pisati iznova ovo što mi je došlo kao poticaj. Danima sam se mučila s tim i onda donijela odluku – pisat ću taj novi roman. To je bila prva knjiga koju sam završila. Ujedno i moja prva izdana knjiga pod nazivom ‘Bože, hvala Ti’. Otada pišem duhovnu književnost. U tome sam se pronašla i to jedino uspijevam pisati. Nadahnuće me pronalazi. Uistinu, ništa ne mogu napisati na silu. Tek kada mi se sve slike poslože u glavi, krećem u novi projekt. Tako su nastale i sve ostale moje knjige: druga knjiga ‘Kad Ljubav progovori’ i treća ‘U Tebi sam oslobođena’. Nedavno sam dovršila i svoju četvrtu knjigu ‘Govori mi Ti sâm’, koja je pomalo drukčija od prethodnih triju jer su one romani, a ovo je više zbirka razmatranja. U planu je već i nešto najnovije, ali još uvijek čekam da se sve posloži. Nadam se, ali i vjerujem, da ću i nju završiti i da će i četvrta i ta peta knjiga ugledati svjetlo dana.«

Zaokret u salezijanskom oratoriju

»Dani su mi jako ispunjeni. Uz studiranje radim kod jedne obitelji, pomažem djeci u učenju. Aktivna sam u salezijanskom oratoriju na Jarunu gdje držim instrukcije djeci za osnovnu i srednju školu. To mi je posebno važno. Dok sam bila u Đakovu, nisam pronalazila društvo i istomišljenike. Istina, bilo je toga kad sam krenula na Framu, ali svejedno se nisam nigdje osjećala pretjerano prihvaćeno. Kad sam došla u Zagreb, u salezijanski oratorij, moj se svijet preokrenuo, sve se promijenilo. Na bolje, naravno.«

Kroz godinu s Martom

»Volontirala sam na više mjesta i u više udruga, ponajprije mislim na udruge za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom. Nastojim darovati svoje vrijeme drugima i činiti nešto korisno kad god mogu. Uključila sam se u oblikovanje ovih dana vrlo popularnoga ‘Martina planera’. Zadužena sam za pisanje prikladnih tekstova na početku mjeseca, a znam ubaciti i koju svoju ideju za aktivnosti ili izgled planera. Baš kao da sam biblijska Marta.«

Nije na nama sve razumjeti

»Tek su mi 23, ali mnogo sam toga proživjela. Naučila sam da se mi vjernici samo na jedan način možemo nositi s poteškoćama – uz pouzdanje u Boga. Ponekad i ja padam na tom ispitu vjernosti. Zapravo, prečesto. Ali se opet dignem, uz pomoć drugih ljudi, ponajprije svojega duhovnika. I krenem ispočetka. Zar to nije divno? Kolike nam naš Bog daje prilike da ispravimo svoje pogrješke. Nije opravdanje da idemo svijetom, radimo gluposti i udaljavamo se od njega. Imamo slobodnu volju, ali Bog želi biti s nama i želi da se odmaramo u njegovoj prisutnosti. Nekad ne razumijemo zašto nam se nešto događa, baš kao što ni ja nisam razumjela u osnovnoj školi zašto prolazim pakao. Danas znam da nije na nama sve razumjeti. Jer mi stojimo nosom uz mozaik svojega života i vidimo samo minijaturni dio. Možda nam se čini da on nema smisla, ali pokušavam se podsjetiti da postoji onaj koji vidi širu sliku, koji vidi cijeli mozaik, on je, naime, i složio taj mozaik. I svaki se djelić savršeno uklapa. Samo treba vremena da i mi ljudi to shvatimo. Pokušavam biti zahvalna i na kušnjama i poteškoćama. Jer one su prilika za rast.«

Svi mogu biti sveti
Laici u Crkvi nisu aktivni onoliko koliko bi trebali biti. Znam ljude koji djeluju i pomažu, okupljaju se na sastancima, ali premalo ih je. Barem u sredini u kojoj sam ja odrasla. To je manja zajednica pa možda zato imam takav osjećaj. Važno je da se laici uključe u živote svojih župa jer svatko može dati svoj doprinos. Nisu svi pozvani na posvećeni život, ali svi smo pozvani biti sveti. To najbolje možemo ostvariti baš služenjem u crkvenoj zajednici.