U svojoj župi Presvetoga Trojstva u Visokom kraj Novoga Marofa Josip Deglin animator je mladih, voditelj je župnoga zbora »Trinitas«, ali i voditelj zbora mladih Bjelovarsko-križevačke biskupije. Više je godina aktivni suradnik tečaja duhovne obnove Kursiljo. Ovih dana završava studij na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.
Rođen je 11. listopada 1996. u Varaždinu. Roditelji su mu Marija, djevojački Kuzmić, i Mirko Deglin. Oboje su iz Visokoga. Mama mu je prodavačica u pekarnici u Breznici, a tata je umirovljeni elektromehaničar. Našli su se u župi jer su iz istoga mjesta. Skrasili su se na rodnoj grudi, izgradili svoju kuću u kojoj su svi skupa danas, udaljeni pet minuta pješice od crkve. Uz najmlađega Josipa imaju dvije kćeri. Martina je 1990. godište. Odgojiteljica je u vrtiću u Novom Marofu. Ima kćer Rafaelu. Gabrijela je 1994. godište. Magistrica je glazbe, solopjevanja, diplomirala je u Splitu, a sada živi i radi u Rijeci. Zaposlena je kao glazbenica u HNK-u Rijeka. Rado dođe doma u Visoko. Najmlađi Josip je, kažu, mezimac. A on na to odgovara: »Kak se zeme!«
»Naši su roditelji jako jednostavni ljudi, dali su nam pravi odgoj u obitelji, s puno ljubavi, radosti. Puno je glazbe bilo, muzička smo obitelj, tata je tamburaš. Nećakinja svira flautu, a sestra Martina i mama pjevaju u župnom zboru. Svi smo zborski pjevači u crkvi. I tata. I svi me moji u crkvi imaju slušati jer sam ja zborovođa«, razdragano objašnjava Josip. »Zapravo su ključni pjevači u Visokom iz pet obitelji. Pa smo mi zboraši jedna velika obitelj. Vjera nam je oduvijek bila blizu, a naši su obiteljski odnosi u miru i skladu. Imali smo bezbrižno djetinjstvo. Roditelji su jasno postavili granice, odgoj je bio stroži, ali s pažnjom i ljubavlju, napravili su dobru mjeru svega. Sa sestrama sam jako povezan, s Gabrijelom često zbog glazbe, a s Martinom više oko obiteljskih poslova. Moja su najljepša sjećanja iz djetinjstva na naše zajedničke obiteljske molitve. Potpuno nam je bilo normalno odlaženje na misu, a obiteljska su druženja uvijek bila vezana uz vjerske proslave. Tatin tata djed Gabrijel bio je orguljaš u crkvi i uz njega smo svi rasli u vjeri. Ali i uz baku Slavicu. Čuvali su me dok sam bio mali. I mamini roditelji Josip i Vjekoslava bili su prisutni, djed je i danas živ. S njim sam se više družio u kasnijoj dobi, s njim sam se najviše bavio poljoprivredom. Bake su mi umrle prije pet godina istoga dana. Nevjerojatno! Isti smo ih dan pokopali obje, bio je to sprovod za sprovodom, a misa je bila zajednička.«
»Išao sam u OŠ Visoko. Bilo nas je 13 u razredu, lijepo nam je bilo. Bio sam odličan učenik. U školi sam svirao tamburu. Na instrukcije za gitaru išao sam godinu dana privatno. Vozili su me u Sveti Ivan Zelinu. I programirao sam tijekom osnovne škole i išao na natjecanja iz prirodnih predmeta. Nakon godine dana instrukcija počeo sam svirati gitaru u dječjem župnom zboru ‘Gabrijel’.
Išlo je tako nekoliko godina do početka srednje škole kad sam ostao bez ruke. Tada sam dobio tumor kosti lijevoga ramena. Odjedanput me počela boljeti ruka, sve jače i jače. Išao sam na kemoterapije. Nakon osam kemoterapija rekli su mi da moraju amputirati ruku. U rujnu sam doznao dijagnozu, a već su mi u siječnju amputirali ruku. Moji su kriomice plakali, ali kad su vidjeli da se dosta dobro nosim s tim, bilo im je lakše. U toj sam drami počeo osobno komunicirati s Bogom. Pitao sam ga zašto mi želi uzeti ruku. Odgovor je bio da želi napraviti čudo u mom životu. No nisam u molitvi mogao izreći: ‘Budi volja Tvoja.’ Kad sam na kraju uspio, smirio sam se. Sve sam svoje predao Bogu. I otad mi je sve dobro, riješio sam se i straha od amputacije i budućnosti bez ruke. Nakon operacije još sam išao na 12 kemoterapija. Danas sam izliječen čovjek. Nisam imao problema s prilagodbom. Dešnjak sam. Puno je i šale bilo na račun toga što nemam ruku. Više nisam mogao svirati tamburicu i gitaru. Zato sam krenuo na solopjevanje. Paralelno sam polazio dvije srednje škole u Varaždinu, elektrostrojarsku i glazbenu školu. Bilo je naporno. Jeo sam kojekako, snalazio se. Glazbena mi je više došla kao odmor.«
»Pjevao sam i u varaždinskom biskupijskom zboru mladih. Tijekom srednje škole u glazbenoj me prijateljica pozvala na Krapanj na Kursiljo. Tamo sam doživio aktivni život u vjeri. Postao sam suradnik Kursilja. Počeo sam odmah animirati po krizmaničkim tečajevima i uz to sam još više rastao u vjeri. Maturirao sam 2014. Odlučio sam se za studij na FER-u u Zagrebu. Upravo sam završio diplomski rad. Ovih ga dana branim. Živio sam sve godine u studentskom domu na Šari, samo sam zadnju godinu bio na Savi. Dolazio sam doma svaki vikend zbog svih aktivnosti u župi ili na Kursilju. U Zagrebu sam na mise preko tjedna polazio kod salezijanaca na Knežiji, a na susrete Kursilja išao sam na više lokacija. U Kursilju sam aktivan u formaciji.«
»Prije tri godine rodila se ideja da pokrenemo biskupijski zbor mladih Bjelovarsko-križevačke biskupije. Pokrenuo sam ga s ekipom ljudi. Zbor se priprema za Susret hrvatske katoličke mladeži u Bjelovaru 17. rujna. Nedavno smo snimili himnu koja će izići uskoro. Probe su svaki put u drugom gradu u biskupiji kako bi svi zboraši imali isto opterećenje. Ima nas pedesetak. A ja sam od početka zborovođa. Naša je biskupija mlada i ovaj susret mladih velik je izazov za nas, pa i velika prilika za međusobno povezivanje i bolje poznavanje, pa i bolje i bogatije zajedničko služenje Bogu.
Djelujem i kao animator instruktor mladih u biskupiji pa sudjelujem u formaciji animatora. Najčešće se okupljamo u Carevdaru, selu smještenu blizu Križevaca prema Koprivnici. Tu je biskupijska kuća mladih. Vozim auto. Automatik. U župi i dalje vodim zbor ‘Trinitas’, organiziramo susrete za mlade. Manja smo župa, na pomoć smo župniku Ivanu Šestaku, nas nekoliko vodi i župnu Facebook-stranicu. Jako smo dobri sa župnikom. Bio sam mu prva generacija prvopričesnika kad je došao k nama za župnika. Jako je oživio župu. Na dekanatskoj razini sudjelujem i u organizaciji dekanatskih susreta mladih. Spadamo pod Zelinski dekanat.«
»Sve to znači da sam u crkvi gotovo po cijele dane. Moj je životni poziv brak i obitelj. Veselim se tomu kad dođe vrijeme za to. Volio bih raditi u struci kao programer. Raduje me raditi s ljudima. A na njivi Gospodnjoj – bum za navek. To je isto životni poziv. Baš želim biti primjer aktivnoga laika. Velik je prostor za rad nas vjernika. Vjera me nosi. Zbog vjere sam takav kakav jesam. U lijepoj sam avanturi života u vjeri. Živim bogatstvo vjere jer mi vjera to omogućuje. Po vjeri sam bolji čovjek za druge.«
