Ima događaja koje čovjek pokušava zaboraviti ili potisnuti, pitanja na koja ne može odgovoriti. Kad se dogodi samoubojstvo u obitelji, ljudi se teško nose s time jer, čak i kad je motiv poznat, ostaju pitanja na koja nema odgovora. Samoubojstvo generala Slobodana Praljka u trenutku izricanja presude na sudu u Den Haagu 29. studenoga spada u takve događaje. S tom razlikom što se, uz svu bol koju snosi njegova obitelj, njegov čin tiče ponajprije hrvatskoga naroda. A narod je, ukupno gledajući, reagirao slično kao i pojedinac. Šokiran, nastojeći čim prije potisnuti događaj i ne baviti se previše okolnostima koje su do njega dovele. Hrvatski državni vrh reagirao je na Praljkov čin i osudu njega i još petorice bosanskohercegovačkih Hrvata onako kako je smatrao da se od njega očekuje. Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović izjavila je da je Praljkov čin »pogodio u srce hrvatski narod, a Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju ostavio uteg vječite dvojbe o ostvarenju njegove zadaće«. Nekoliko dana poslije toga, na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a, predsjednica je podsjetila da »nije lako smoći snagu i priznati da su neki od vaših sunarodnjaka počinili zločine«, napomenuvši istodobno da »svako tumačenje ove presude izvan pravnoga okvira i nepostojanje izričitih nalaza nužnih za utvrđivanje kaznene odgovornosti Hrvatske ili njezina vodstva navodi na krivi trag i pogrješno je«. Predsjednik Vlade Andrej Plenković izjavio je pak na dan izricanja presude i Praljkova samoubojstva da je Praljak »na neki način uputio poruku što misli i kako doživljava presudu, koja je i po našem sudu nepravedna za šestoricu, za hrvatski narod, a osobito onaj dio kojim se aludira na određene elemente povezanosti tadašnjega državnoga vrha s ratnim zbivanjima u BiH«. Plenkovićeva poruka bila je snažna, ali ipak tako sročena da bi za nekoliko dana mogao reći: Pogrješno ste me razumjeli. U tom trenutku Plenkoviću je bilo najvažnije smiriti napetost među Hrvatima u BiH. A potiskivanje se nekako pokazuje kao najbolja metoda za smirivanje napetosti.


Samoubojstvo je čin očajnika, a javno samoubojstvo najčešće predstavlja pokušaj ukazivanja na nepravdu i poziv na djelovanje. Jedno od najpoznatijih javnih samoubojstava bilo je ono češkoga studenta Jana Palacha, koji se 1969. javno spalio u Pragu, prosvjedujući tako protiv invazije članica Varšavskoga ugovora na tadašnju Čehoslovačku. U slučaju generala Praljka, očito je riječ o duboko osobnomu činu i individualnomu suočavanju s moralnim izazovom zločina i kazne. On je time na radikalan način izrazio prosvjed zbog presude. »Slobodan Praljak nije ratni zločinac«, rekao je uoči ispijanja otrova. Zaključio je da je pravosuđe nepravedno, pa je presudio sam sebi. Sebi i Hrvatskoj, koja ni njega ni sebe nije previše branila. Za razliku od Palacha, Praljkov čin nije vapaj na djelovanje, štoviše, kao da je svojom smrću želio okončati sve priče o sebi. Nije želio čak ni sprovod ni grob, kao da je htio izbrisati svoje ime iz hrvatske povijesti.

Praljkov čin, međutim, vrhunac je postupka od kojega će Hrvatima, unatoč potiskivanju, još dugo ostati gorak okus u ustima. Žalbeno vijeće Haaškoga suda toga je dana potvrdilo osuđujuće presude svojedobnim hrvatskim dužnosnicima u BiH, u predmetu »Prlić i ostali«, Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću zbog ratnih zločina.

Groteskno ispaštanje

Sudske presude ne podliježu političkim komentarima. Razlog tomu nije ni u kakvoj socijalnoj, pa čak ni u moralnoj superiornosti pravosuđa u odnosu na druge institucije, nego u potrebi da sudovi djeluju neovisno i bez pritiska. Već studenti prava znaju da su pravosuđe i pravičnost dva različita pojma. No kad pravosuđe ne bi bilo slobodno, zavladalo bi bezakonje.

Imajući na umu sve spomenuto, kao i činjenicu da presuda »Prliću i ostalima« zalazi u sferu rasprave o političkom identitetu Hrvata, komentari su neizbježni. Ne nužno komentari same presude, iako upućeni tvrde da ona vrvi netočnostima i proizvoljnim interpretacijama, nego u prvom redu strategije Haaškoga suda.

Kad se generalu Praljku, ili bilo kojemu drugomu hrvatskomu dužnosniku u BiH, stavlja na teret zapovjedna odgovornost, ili nekažnjavanje počinitelja, onda se postavlja pitanje je li itko u BiH ostao nevin? I to, naravno, ne samo u redovima Hrvata.

Kako su u više navrata isticali sami njegovi predstavnici, smisao toga suda bio je kažnjavanje odgovornih za ratne zločine i omogućivanje pomirbe u zemljama nasljednicama bivše Jugoslavije. Krenimo s pitanjem pomirbe. Postoji li itko tko će ustvrditi da je Haaški sud pridonio ikakvoj pomirbi? Tu i tamo mogu se čuti slavodobitne ocjene pojedinačnih presuda ili pak glas žrtava koje su doživjele kakvu-takvu zadovoljštinu. U većini slučajeva, presude prate izrazi nezadovoljstva ili čak gorčine. Gdje je tu pomirba?

Komentirajući presudu i čin generala Praljka, najviši hrvatski dužnosnici nisu propustili spomenuti da su i u ime hrvatskoga naroda doista činjeni zločini. Uz to, poručili su da se ne smije dopustiti da ta presuda negativno utječe na položaj hrvatskoga naroda u BiH. I to je, čini se, sve što hrvatska država u ovom trenutku ima reći o toj temi. A potrebno je daleko više. Potrebno je stvarno zaštititi Hrvate u BiH i spriječiti njihovo obespravljenje i nestanak, a potrebno je zaštititi i ugled Republike Hrvatske koji mnogi pokušavaju narušiti pozivajući se na navode iz presude.

Naoružani Hrvati u BiH spasili su svoj narod od istrjebljenja, štitili su mnoge Bošnjake i dali velik doprinos opstanku BiH. Činjenica je također da je među njima bilo i zločinaca. Podatci o žrtvama neumoljivi su, ubojstva, silovanja, progoni i zatvaranja u logore nisu se događali sami od sebe. Pitanje je, međutim, tko je to točno činio. I skandalozno je da čak i nakon haaške presude ne postoji jasan odgovor.

Kad se generalu Praljku, ili bilo kojemu drugomu hrvatskomu dužnosniku u BiH, stavlja na teret zapovjedna odgovornost, ili nekažnjavanje počinitelja, onda se postavlja pitanje je li itko u BiH ostao nevin? I to, naravno, ne samo u redovima Hrvata. Oni su početkom rata u BiH, uostalom kao i muslimani Bošnjaci, stavljeni pred izbor, ili će nestati, ili će se organizirati i boriti za opstanak. Odabrali su to drugo, opstali su i znatno pomogli muslimanima. Onda je nastao kaos, a tko stoji iza njega može se samo nagađati. Spominjanje političkoga i vojnoga vodstva Republike Hrvatske u presudi doista je groteskno ako je poznato da je međunarodna zajednica već početkom raspada Jugoslavije pred očima javnosti krojila planove o podjeli BiH, da su predstavnici moćnih država tijekom rata u BiH imali svoje prste u planiranju vojnih operacija.

»Quod licet Iovi, non licet bovi« – što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu, glasi stara latinska izreka. I Jupiter i vol ovdje su ljudi, koje se svrstava po važnosti. Jedni su važni i imaju velika prava, drugi su na dnu hranidbenoga lanca. Hrvatska je od svih svojedobno umiješanih u zbivanja u BiH najslabija. To bi mogao biti razlog zašto se u presudi spominju imena njezinih čelnika, a ne i vodstva većih i moćnijih država.

Hrvatska i vodstvo Hrvata u BiH tijekom rata počinili su veliku pogrješku. Nisu na vrijeme i na prikladan način kaznili odgovorne za pojedinačne zločine. Nije nimalo sigurno da su to uvijek stvarno i mogli u tadašnjim kaotičnim uvjetima, ali Hrvati zbog toga ispaštaju. Tada se na spominjanje zločina mogao čuti odgovor da se ne sudi pobjedničkoj vojsci. Doista, u ranijim ratovima zločini u redovima pobjednika ostajali su nekažnjeni. Ali vremena su se promijenila. Danas čak i moćni državnici završavaju pred sudovima zbog mnogo manjih grijeha.

Hrvatska bez prijatelja

Makar zločini bili izazvani daleko većim zlodjelima, makar bili pojedinačni – zločin je zločin, pa i najmanji, a zločinac je zločinac, makar se pritom borio za pravednu stvar. Obranu Hrvatske ništa ne može ukaljati. Ali potrebno je nazvati zločincima one koji su se koristili plemenitim ciljem obrane zemlje da bi nezaštićenim ljudima nanijeli zlo. Obrana hrvatskoga naroda u BiH i doprinos obrani te države častan je čin, ali zločinci su oni koji su se umiješali među časne branitelje da bi radili nečasne stvari. Je li se to tada moglo spriječiti? Očito nije. Ali ne može se prijeći preko toga, ponajprije zbog odgovornosti pred Bogom i čovjekom, a onda i zbog spoznaje da se Hrvatska mnogima zamjerila dobivši rat.

Na početku osamostaljenja Hrvatska nije imala prijatelja u međunarodnoj zajednici. Uspjela se nametnuti, osigurala je sebi mjesto pod suncem zahvaljujući mudrosti svojega političkoga vodstva i hrabrosti branitelja. No Hrvatska je morala računati na to da njezina žilavost i uspjeh nisu dovoljni da bude objeručke prihvaćena u svijetu. Ona je svojom samostalnošću poremetila odnose snaga u Europi i mnogi joj to ne će oprostiti. Stoga ne čudi da će se u potrazi za krivcem za bilo što uprijeti prstom u Hrvatsku, da ona nikad ne će dosegnuti status svjetskoga Jupitera.

Srbija je izgubila rat i teško da će se uskoro od toga oporaviti. Ali Srbija je potrebna mnogima kao ulog u igrama moći između Istoka i Zapada. Na neobičan način, to se očitovalo i u radu Haaškoga suda, koji nije prepoznao očite primjere odgovornosti srbijanskoga vodstva za masovne zločine. Bošnjaci su u ratu dobili državu zbog straha Zapada od islama. Cijenu te države najviše plaćaju tamošnji Hrvati. Njima nisu dani mehanizmi političkoga odlučivanja kao Bošnjacima i Srbima, a sada ih je i Haag stavio na stup srama.

PETLJANJE – Sud političkih strategija
Kad je riječ o ratnim zločinima, odgovorni za njih mogu se ugrubo podijeliti u dvije skupine: u one koji su dokazano ubijali, silovali, palili i one koji su takva zlodjela naređivali, odobravali ili tolerirali. U toj se podjeli krije i zamka rada Haaškoga suda. On se usredotočio na zapovjednu odgovornost, na ocjene vojnih i političkih odluka, čime se ozbiljno zapetljao u mrežu politike. Umjesto zločincima, bavio se političkim strategijama, proglašavao je krivce i prije podizanja optužnice, a njegovi tužitelji upravljali su državnim odlukama. Tako je postao jedan od sudionika u procesu raspada Jugoslavije koji na neki način još uvijek traje.
Kad diplomati zbunjuju

Rad Haaškoga suda nije izazvao pomirbu, nego nove napetosti i nesnošljivosti. A presuda »Prliću i ostalima« imat će dalekosežne posljedice i za Hrvate u BiH i za Republiku Hrvatsku. Pravne i političke. Pravne u mogućim novim optužnicama i tužbama. Političke posljedice bit će mnogo teže, jer ugrožavaju opstanak Hrvata u BiH, a u Hrvatskoj podupiru snage koje napadima na vrijednosti borbe za neovisnost nastoje dovesti u pitanje samu legitimnost hrvatske države.

BiH je mlada država, s institucijama koje ne funkcioniraju, bez kompaktnoga društva i s »glavnim« državotvornim narodom koji formalno postoji tek nekoliko desetljeća. Jugoslavija se raspala, ali je preživjela BiH kao njezin ostatak. Razlikuju se samo po tome što je Jugoslaviju održavala sila, a BiH međunarodni čimbenici. Hrvati su se u tom okružju našli potpuno nezaštićeni. Imaju političko vodstvo koje nije doraslo izazovima vremena, a izloženi su političkim kampanjama, dijelom čak iz vlastitih redova, koje očito smjeraju na to da ih se dijelom odnarodi i integrira u »bosanski lonac«, a one koji na to ne pristaju moralno diskreditira. Hrvata u BiH ionako je sve manje, pa će taj posao biti s vremenom sve lakši. Hrvatska za njih nakon rata nije učinila ništa, osim što im je dala nešto novca za izgradnju nekoliko kulturnih centara i staračkih domova.

Presuda će naposljetku politički naštetiti Hrvatskoj, i to ponajprije zato što se ona ne zna uvijek braniti od onih koji ruše njezine temelje. Današnja Hrvatska uglavnom poslušno slijedi trendove u EU-u, što je zapravo sjajno jer bi inače neodlučnost njezina vodstva i dijelom nezainteresiranost za važna politička pitanja, kao i nedostatak političke integracije, ozbiljno narušili samu supstanciju političkoga sustava. Znakovito je da Sabor, unatoč najavi, zapravo nije donio zajedničku izjavu svih zastupnika o presudi, jer iza izjave koja je izgovorena stoji tek većina predsjednika klubova. A da ne govorimo o tome da su neki dosadašnji visoki državni dužnosnici svoju državu optuživali za agresiju, kao i da Hrvatska televizija Domovinski rat naziva građanskim.

Dobro je da hrvatsko političko vodstvo nastoji ne izazvati veće podjele u društvu, ali ono ništa ne čini da se one ne produbljuju same od sebe. Hrvatska politika nema volje dublje ulaziti u teme od životne važnosti. Hrvatski politički sustav dugoročno nije učinkovit. To se vidi u nedostatku konsenzusa o ključnim političkim pitanjima, kao i o jalovosti diplomacije. Još se uvijek po svijetu može naići na brojne hrvatske diplomate koji će reći da su Tuđman i Milošević krivi za rat.

Nije lako nositi teret

S druge strane, uzimajući u obzir okolnosti u kojim je nastala, čudo je da Hrvatska uopće postoji. Izborila se za neovisnost mimo volje međunarodne zajednice, morala je preuzeti elite od Jugoslavije, morala je u ključnim trenutcima »pomiriti« različite interese dijelova svojega društva, imala je predsjednike koji su sudjelovali u kampanjama protiv nje, a i danas je izložena različitim interesima izvana i iznutra. Jednostavno, Hrvatska još uvijek plaća račune za svoju neovisnost. I još će ih dugo plaćati.

Jedan od njih jest i presuda Haaškoga suda, u onoj mjeri u kojoj izaziva dojam da je Hrvatska nečasno postupala u svojim prvim koracima nakon neovisnosti. Onima koji su ju sanjali i koji su svoj život utkali u san o slobodnoj Hrvatskoj, nije lako nositi teret takvih optužaba.

IZVORPrilika br. 12/2017.
Prethodni članakZAŠTO JE SVETA OBITELJ UZOR Obitelj – mjesto Božjega zahvata
Sljedeći članakPOLITIČKA PORUKA ZA VEĆOM INTEGRACIJOM U EU Što (ne) će promijeniti hrvatsko uvođenje eura?