»Kao da i nije došašće. Nikakve raskoši, blještavila, sve je otužno i tmurno.« Tako je otprilike jedan hrvatski portal krajem studenoga opisivao stanje na jednom zagrebačkom trgu, točnije izostanak predbožićnoga raspoloženja, nasuprot raskoši i radosti što su obuzele gradsko središte. Nije autor toga teksta pomiješao doba godine niti kakve druge lončiće. U drugoj polovici studenoga u Europi počinje Božić ili, kako ga neki zovu, došašće. I to onda traje više od mjesec dana, sve dok ne prođe Nova godina, a tada nastupa vrijeme sabranosti i preispitivanja, pokore, posta, štednje i pokušaja krpanja obiteljskih blagajna. Božić je u potrošačkom društvu dobio novo značenje. Vremenski obuhvaća gotovo dva mjeseca, pomiješao se s došašćem pa je u žargonu trgovine, reklame i turizma Božić gotovo i nemoguće razlučiti od došašća. To je naprosto tako. Crkva mora izići na kraj s činjenicom da je došašće u društvu postalo doba raskoši i veselja, a da je Božić samo spektakularno finale došašća. Stvarni, kršćanski Božić i vrijeme adventa mogu se doživjeti uglavnom još samo u crkvama, a čak ni obitelji, čiji je Božić blagdan, ne mogu se više oduprijeti navali božićnoga »raspašoja«. Božić je postao univerzalni fenomen, osvojio je svijet, ali je time u društvenom smislu izgubio svoje prvotno značenje. Božić danas slave i milijuni ljudi koji uopće ne znaju što on znači, niti ih to zanima. A što je s kršćanima? Je li im to razlog za zabrinutost? Bi li se trebali radovati ili tugovati zbog činjenice da sada svi slave Božić, koji je pritom postao neprepoznatljiv? I je li moguće, uslijed sve veće mobilnosti u svijetu, uključujući i izbjegličke valove, da Božić jednoga dana uopće ne dođe?
Trebalo bi otići u Rijad, ili možda čak u Meku, vidjeti kako ondje stoje stvari s Božićem. Je li najsvetija islamska mjesta zahvatio ugođaj najradosnijega kršćanskoga blagdana? Ako tko misli da je ovo provokacija upućena muslimanima, neka pogleda Kairo, Istanbul ili možda Jakartu. U najmanju ruku zračne luke u tim gradovima već su sada ukrašene božićnim drvcima, raznoraznim prigodnim nakitom i svime što čini izvanjski ugođaj Božića. Jasno, samo izvanjski. Osim toga i božićnih ponuda u trgovinama, Božić za mnoge i nema neko drugo značenje. O došašću da se i ne govori. Možda bi samo oni upućeniji u svjetskim nekršćanskim metropolama rekli da je došašće prva faza Božića. No što je s kršćanima?
»Bože mili, tko bi reko lani, da će Božić slavit partizani«, glasi poznati stih gange iz vremena kada su vjerski blagdani imali važnu ulogu kao identifikacijski čimbenici, a time su predstavljali i političke kamene spoticanja. »Partizani« danas slave Božić. Stih se također mogao čuti i u drugoj verziji, umjesto partizana spominjalo se muslimane. Danas je i to slučaj. I što sad? »Muslimani«, odnosno svi oni inovjerci koji sada na bilo koji način sudjeluju u slavlju Božića, nisu postali kršćani. Štoviše, ako je spomenuti stih imao za podlogu nekakvo natjecanje, pitanje je tko je pobijedio. Kršćani vjerojatno nisu. Ali zato je Božić, bilo to komu pravo ili krivo, postao i nekršćanski blagdan. Bože sačuvaj, Božić za one koji rođenje Isusa Krista doživljuju kao ključan događaj u povijesti spasenja, nije izgubio na svetosti. Ali čini se da danas, čak i među mnogim kršćanima, prevladava drukčiji pristup Božiću. Ponovno, o došašću da se i ne govori.
Kada je Hrvatska matica iseljenika 1990. formalno prešla u ruke predstavnika hrvatske države, na ulazu u njezinu zgradu posjetitelje je za Božić dočekivao pozdrav ispisan bijelim sprejom: »Merry Xmas!« Bio je to znak slobode. Znak da se Božić u Hrvatskoj napokon smije i javno slaviti, štoviše, da se slavi i službeno. Teško da se tko tada pitao koje je značenje američkoga, tada popularnoga izraza »Xmas«. Zapravo, značenje mu je naravno bilo »Božić«, ali gledano iz današnje perspektive, čini se da je »Xmas« bio samo prvi korak u izlasku Božića iz obiteljskoga doma na ulice i trgove, da bi ondje izgubio svoje temeljno značenje. Jer »Xmas« kao »fora izraz« bio je marketinški prihvatljiv. Za razliku od riječi »Christmas«, on je doista bio bliži trgovima i birtijama negoli obiteljskomu blagdanu. Čini se da je u međuvremenu ispunio svoju ulogu, jer ga nitko više ne spominje. Sada su popularni »holidays«, što je iznimno praktično jer se dade prevesti na svaki jezik i ništa ne znači. Sukladno tomu, sad se i u Hrvatskoj sve rjeđe čestita Božić, a sve se češće dobivaju čestitke na kojima piše: »Sretni blagdani!« Ma što to značilo. Božić se ovih dana često spominje samo na dvama mjestima, u crkvama i u reklamama kojima je cilj prodati nešto što je povezano s osjećajem obiteljskoga zajedništva.
Nije Božić nestao. Ne će ni nestati, jer kršćani, ma koliko društveno prilagodljivi bili, imaju potrebu slaviti rođenje svojega Spasitelja. No društveni kontekst u kojem se događa Božić svakako se promijenio. U tom, javnom okviru Božić je izgubio svoje značenje. Postao je sinonim za trgovačke ponude i »blagdanske« sajmove. U kulturološkom smislu ni to samo po sebi nije neobično, jer vrijeme najvećega slavlja, zanemarimo i mi ovdje na časak vjersku dimenziju i razliku između Božića i došašća, iziskuje da se na stol iznese najbolje što se ima. Ne postoji razlog zašto Božić ne bi, u svojoj svjetovnoj dimenziji, bio vrijeme sarme, kobasica i špeka. No što je sa zemljama i kulturama u kojima glavni sastojak većine jela čini piletina? Doista, širenje Božića kao kulturološkoga fenomena nema veze sa spasenjskom porukom, nego s tržištem. No očito i tržište ima svoje granice. Pa tako sada muslimani slave Božić, organiziraju božićne trgovačke akcije i profitiraju od njih, ali slaninu, razumljivo, ne prihvaćaju. Jasno je, Božić se promijenio, s tim da ga nekršćani ne slave kod kuće, nego samo na mjestima gdje se trguje. Naime, pripadnici kršćanske kulture spremniji su valjda od drugih svoje tradicije i vrijednosti položiti na banak za razumnu cijenu.
U tom smislu, kršćanska je kultura odmakla dalje od primjerice islama, jer nema toga na Zapadu što nije na prodaju. Pa stoga, iako je razvidno da je Božić osvojio svijet, ne može se reći da je kršćanstvo ostvarilo nekakvu prevlast. Štoviše, čini se kao da su kršćani prodali Božić.
Valja još ostati kod društvene dimenzije vjerskih stvari, sa svim gospodarskim pa i političkim implikacijama. Muslimani se znaju pohvaliti da s bezbroj minareta diljem svijeta, sukladno položaju sunca u određenom podneblju, odjekuje poziv na molitvu, pa se onda u svakom trenutku negdje na svijetu čuje mujezinov zov koji tako putuje u beskrajnom kruženju oko zemaljske kugle. Zvuči lijepo, ali ova poruka ne isključuje sugestiju o natjecanju i misioniranju svijeta. Nove džamije što niču po Njemačkoj i Francuskoj uklapaju se u taj dojam.
Muslimani često sudjeluju u zapadnjačkom »blagdanskom« cirkusu, ali, naravno, ne slave Božić. Oni imaju svoje vjerske vrijednosti i odgovarajuće društvene rituale koji, očito, nemaju tržišnu vrijednost kakvu imaju tradicionalna zapadna obilježja. No muslimani danas zauzimaju čitave četvrti u zapadnim gradovima. Pa ako u njima brojne trgovine i dalje svijetle »u duhu Božića«, osjeća se razlika. Ne baš kao u mjestima poput, primjerice, Uskoplja, u kojima katolici u svojim dijelovima grada naglašeno kite i osvjetljuju svoje kuće za Božić, a muslimani u svojim dijelovima naglašeno izbjegavaju sve što bi vidljivo podsjećalo na tu svečanost. No kulturološka potka svagdje, doduše na različite načine, oblikuje vidljive izraze identiteta. Zapad je, mogli bismo pojednostavljeno reći, smislio »Xmas«, pa onda i »blagdane«, kako se nitko ne bi osjetio isključenim ili čak odbačenim. No što je, u kontekstu aktualnih migracijskih kretanja, s drugom stranom? S onima koji dolaze na Zapad i očekuju da ondje budu prihvaćeni? Božić može biti dobar primjer za te integracijske pokušaje. Taj kršćanski blagdan u javnosti nije više prepoznatljiv po svojoj spasenjskoj važnosti, kako bi postao prihvatljiv svima. Možda bi se nekako moglo okupiti sve blagdane, i vjerske i svjetovne, pa bi onda svi svima čestitali »blagdane«. I to bi zvučalo uvjerljivo. Zapad bi to zacijelo prihvatio, ako je cijena u redu. Pitanje je bi li to bilo prihvatljivo i drugima.
