Nisam mislio da ću i ja pisati o tim električnim romobilima, ali to je bilo dok sam bio vozač automobila, frajer iza automobilske šoferšajbe, a sad kad sam postao penzić pješak… Osim utabanih mi terapijsko koronarnih staza po prirodi (gdje imam strah samo od hipernamnoženih »gradskih« vrana), sve druge šetnje, zapravo hodanja po pločnicima, za me postaju adrenalinska pustolovina. Konačno spoznajem svu dubinu filmskoga naslova »Džungla na asfaltu«, i to bez Merlinke. Ali zato s »tihozujećim« romobilima, nalik neumornim komarcima. Mobilno, mobilno, samo nek’ je kretanje obilno! I brzo. Pa se daj, ti teturavi starčiću, snađi među tim nejasno vidljivim oznakama biciklističkih staza po nogostupima. Od dolaska možemovske gradske vlasti čini mi se i ljevičarsko iscrtanima, jer u mome naselku već godinama staru biciklističku stazu pomaknuli su zdesna nalijevo! Tako da se ja nađem u sendviču između jurećih električnih romobila i još brže jurećih četverokotačnih gradskih terenaca (danas svi vozači valjda imaju bolove u lumbalnim križima pa voze te visoke traktore obučene u karoserije)!? Zuji lijevo, zuji desno, a zuji mi i u glavi, od tlaka.
A tek u središtu grada! Ondje su u ona dva-tri metra – na koje još uvijek padaju postpotresni dijelovi austrougarskih zgrada (ponosa grada) – nagurane i pješačka i biciklo-romobilska staza, uz neizostavno parkirališno mjesto za auto, koji redovito »zagazi« bar jednu od tih staza, više virtualnih no stvarnih. Baš na jednoj takvoj prekjučer samo što me nije »u brišućem letu« pomeo jedan »elektroromobilac«. Ispod crne kacige i crne jakne, nisam siguran je li to bio čovjek ili Batman, Antman, neki treći »superheroj«. Možda te električne romobile kupuju oni koji su do jučer nervozno trubili i galamili kroz prozore automobila na svakom križanju ili kružnom toku gdje im drugi nisu prepuštali prednost po načelu »tko jači taj kvači«? Dojadilo im to besplodno naguravanje pa nabavili ove tanane jurilice, kojima se uvijek lako »dođe do prednosti«? I još s tim kacigama… Njemu nek’ glavu štiti, a mene – kad me »štrajfao« – nek’ bolje u zgradu hiti! Da mi nije bilo Jelice, za amortizaciju, vjerojatno bih još sad u onom haustoru skupljao košćice.
Potaknulo me to da malo proučim zakone o toj električnoj romobilijadi. Utješilo me kad sam vidio da vozilo ne smiju voziti mlađi od 14 godina jer to znači da me, zasad, još uvijek rođeni unuk ne može pomesti na cesti. Dobro je i da su zabranjeni svi romobili čija je brzina veća od 25 km na sat, premda se meni pužu svaki čini brži. Ipak, najjači mi je dio u kojem stoji da »u slučajevima kada biciklistička staza ne postoji, tada se (električni romobili) trebaju kretati nogostupom, odnosno površinama namijenjenim za kretanje pješaka te zonama smirenog prometa«. Valjda su zaboravili dopisati »…i to tako da hodaju pješke i guraju svoje vozilo«? Jer ako nisu, tad bih ja zamolio prometne stručnjake za zakon po kojem bi svi pješaci obvezno morali nositi kacigu jer »svojim kretanjem izazivaju najveće moguće opasnosti u prometu«.
