Volim te televizijske kvizove, te »potjere« i »milijunaše« (Tek usput, otkud im, televizijskim ocima, ta hrabrost, ta »nacionalistička drčnost« da nas i dalje vabe starim naslovom kviza, podsjećajući na nikad prežaljenu kunu, s obzirom na to da milijun eura nikad ne će dati? Ili je to samo njihova uobičajena »lukavost«, desetljetna »teleprevrtljivost« od Čavoglava do ŠČavloglavih…), volim na pitanjima razgibavati vijuge zapečena mozga. A uvijek se ushitim kad na natjecateljskim pozicijama ugledam »starčiće« mojih godina, malko sporije, ali uvijek uglađene i pune nepotrebnih znanja, koja bi napokon željeli makar kako unovčiti… Gledam ih kao časne »don Quijote« u pohodu na vjetrom mijena zametena i obezvrijeđena životna mirovinska izdvajanja, kao »Alije Sirotanoviće« nikad dokraja iskopanih rudnika vlastita školovanja i znanja… Gledam ih kao lovce na nužni egzistencijalni »mirovinski dodatak«, makar uz vlastito izlaganje podsmijehu svekolike TV-publike… Gledam ih kao sebe. I navijam! Žestoko! Evo baš i sad, dok gledam »čičicu« koji je u »Milijunašu« stigao sve do 14. pitanja, premda sam mu već kod onoga na kojem je osvojio 1000 eura »šaptao« da »pospremi to u džep i ode doma«, a na pitanju za 10 tisuća tresao sam se jače nego on!… Sad mi je pak žao što se nije usudio pokušati odgovoriti i na to 14. pitanje, nego je skromno rekao kako je »zadovoljan i s osvojene 34 tisuće«.
– Heeeeej, Jeliceeeee, dedek je osvojio 34 tisućeee eura!!! – dozivam Jelicu iz kuhinje, raspamećeno urlajući kao da sam ja postao bogatiji za 255 tisuća kuna (u kojima još živim, ne mogu si pomoći).
– Pa? – smireno me Jelica prizemljuje, ne prestajući zuriti u svoj mobitel. – Za te novce ne može kupiti ni pošteni »auto s reklame«, onaj »Volvo« kakvih već imamo tri u našoj ulici, a dvadesetak u naselku…
– Ne može? – razočarano sam zinuo. – Ma daj, auto si čovjek ne može kupiti, a došao gotovo do zadnjeg pitanja?!
– Može, takav k’o tvoj, s četiri kotača, volanom i »vječnom lampicom« na komandnoj ploči…
– Ni pobjeda na kvizu nije mu… Zar je morao pobijediti na Svjetskom gospodarskom forumu ili na samitu skupine G-7?! – i dalje ne vjerujem. – Junak dana, s tolikom »lovom«, ne može… A kako će tek drugi, svi mi?… Što se onda čudimo da svaki dan na cesti imamo prosvjede i tisuće koji mogu samo sanjati i te kvizaške »milijune«? Sve te liječnike, medicinske sestre, laborante, sudce i sutkinje, prosvjetare, vrtićke tete, penziće…
– Misliš ove koji svakodnevno »upućuju terorističke prijetnje« vladi i premijeru? – zanimljivo razmišlja moja ženica. – Uostalom, javi se ti na kviz! Ionako uvijek, razvaljen na kauču poput hobotnice, govoriš kako »sve znaš«… Zašto ne pokušaš?
– Strah me… Sanjao sam milijunsko pitanje: »Koji se list u Hrvatskoj slobodno može nazivati ‘opskurnim tjednikom’?« U ponudi odgovora bili su »Hrvatski tjednik«, »Novosti«, »Glas Koncila« i »Obzor«… A ja, bez jokera »pitaj politiku«!?!
