PLODOVI KRIŽNOGA PUTA I USKRSA U OBITELJI VJEROUČITELJICE TEE CUJZEK »Što god da ste radili sinoć od osam do deset, vaše je dijete prvi put prodisalo«

Foto: DFA - digital foto art | Tea Cujzek
Iznimno uskrsno svjedočanstvo Tee Cujzek (Zabok, 1990.), vjeroučiteljice u Osnovnoj školi Konjščina, poduzetnice, amaterske flautistice i doktorandice povijesti na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu s temom disertacije »Macelj – zločin bez kazne«, supruge i majke trojice sinova

U Školi stvaralaštva »Novigradsko proljeće« (11. – 18. travnja), namijenjenoj učenicima osnovnih i srednjih škola iz cijele Hrvatske, kao i nastavnicima hospitantima, sudjelovala je i Tea Cujzek. Vjeroučiteljica i amaterska flautistica nekad je dolazila u Novigrad kao sudionica, a sada je prvi put sudjelovala kao hospitantica. Njezina bogata životna priča i znanstveni interesi učinili su od umjetničkoga događaja priliku za susret, na koji se sugovornica rado odazvala. Osim snažnoga iskustva vjere, posredovanoga bolnom epizodom gubitka i bolesti djeteta, govorila je i o drugim temama.

»Ja ću biti vjeroučiteljica«

Ispripovjedila je da je odmalena bila »tu negdje, oko Crkve«, ali nikada dokraja. »U crkvu smo išli na Uskrs i Božić. Ja sam odmalena imala potrebu sama ići u crkvu. Od svoje pete godine i prijateljicu sam vukla sa sobom. U osnovnoj školi dobili smo odličnoga kapelana, danas svećenika, voditelja župne zajednice u Svetoj Nedelji Marija Miglesa. On je nas mlade okupio u rekordnom broju i prekrasno radio s nama. Probudio je u mnogima iskru vjere. Nakon njega došao je naš župnik Marijan Culjak. Tisuću sam puta rekla da je on moj duhovni otac. To je osoba koja mi je pomogla u životu više nego itko. Jasno, među nama je bilo i nesuglasica, i padova u mojoj vjeri, i propitkivanja… Kroz zbor mladih, u kojem sam pjevala, tinjala je iskra vjere. U srednjoj školi, na poticaj mojega sadašnjega muža i prijateljice Marije Jozić, išla sam na planinarski križni put u organizaciji ‘Ekosspiritusa’, nakon tisuću izgovora zašto ne. Pratio je rutu Pokupsko – Kravarsko. Navečer smo spavali u školi i profesor Tonči Matulić držao je propovijed. Ne znam što se dogodilo tijekom te propovijedi; ja više nisam stajala, ja sam klečala, nisam više slušala, ja sam ridala… To je bio trenutak u kojem sam iskusila živoga Boga. Samo sam pogledala svoju ekipu i rekla: ‘Ja ću biti vjeroučiteljica.’ Za mene od toga trenutka nije postojala nikakva druga opcija«, ispričala je sugovornica.

»Išla si srcem, a ne glavom«

Tea se prisjetila kako je odbacila glazbenu školu i mogućnost likovne akademije, kao i građevinskoga fakulteta, za koji su svi mislili da će se odlučiti budući da je završavala dizajn interijera. »Znala sam da ću ići samo na teologiju. Mnogi su mi iz obitelji to kasnije zamjerili: ‘Išla si srcem, a ne glavom’, što je istina. Udala sam se sa 19 godina, nakon prve godine fakulteta. Znala sam da odmah želim djecu, ali nije išlo. Doktori su rekli da postoji 1 posto izgleda da ostanem trudna. Išla sam tada na formaciju mladih na Lošinj, kod Ivice Budinšćaka. Ondje sam susrela vlč. Tomislava Hačka, koji je u to vrijeme bio kapelan u Sv. Blažu, kasnije u Zaprešiću. On me pitao: ‘Kad si se zadnji put ispovjedila?’ ‘Prije mjesec dana’, rekla sam. ‘Ne. Kada si se stvarno ispovjedila?’ Odgovor je bio ‘nikada’ jer sve su moje ispovijedi bile ‘na traci’. Ispovijed je potrajala četiri sata. Tijekom ispovijedi rekao mi je da će moliti devetnicu sv. Jokimu i Ani te da molimo suprug i ja. Kada se vratim doma, ostat ću trudna, rekao je. Tako je i bilo. Shvatila sam da sam trudna na idućem PKP-u, kod kapele sv. Ane. U roku sam završila fakultet«, istaknula je Tea.

Božje medicinsko čudo

»Kada sam ostala trudna drugi put, sve se činilo savršenim. Rodila sam prerano, baš na Veliki petak. Kada sam se ujutro probudila, znala sam da nešto nije u redu. Na putu do rađaonice rekla sam svojemu ginekologu: ‘Počinje se strašna muka.’ ‘Nemoj tako’, rekao mi je. Doživjela sam infarkt maternice, mojemu sinu Lovri otkucaji srca pali su ispod 60. Morala sam na hitni carski rez. Kada su izvadili dijete i prerezali pupčanu vrpcu, vidjela sam kako su mu ruke klonule. Jedino čega se sjećam jest da je anesteziologinja počela vikati: ‘Gubimo je!’ Od muža sam kasnije doznala da nisu znali hoćemo li i ja i Lovro preživjeti. Mene su jedanput oživljavali, a Lovru do bolnice triput. Nisam znala da je Lovro hitno prebačen u Zagreb – u tom su mi trenutku uljepšali situaciju. Izdvojili su me iz sobe s trudnicama da ne gledam druge mame s djecom, da mi ne bude još teže. Kad sam malo došla k sebi, rekli su mi da je dijete na Rebru, da mora biti u inkubatoru. Prvo sam nazvala svojega župnika. Nikomu nismo bili rekli da sam rodila jer nisam to željela. Zamolila sam ga da prikaže vazmeno bdjenje za moje dijete. Kad smo na Uskrs nazvali bolnicu, doktorica mi je rekla: ‘Što god da ste radili sinoć od osam do deset, vaše je dijete prvi put prodisalo.’ To je bilo baš kada je bilo vazmeno bdjenje. Lovro je imao blizanca; tijekom trudnoće druga se beba prestala razvijati. Budući da su blizanci bili jednojajčani, druga se beba raspadala, a Lovro je gutao taj sadržaj, zbog čega mu se nisu razvili unutarnji organi. Rastao je i dobivao na masi, što ga je spasilo. Rođen je sa značajnom porođajnom težinom, ali i s jedanaest dijagnoza. Kada je rođen, nije imao razvijen refleks sisanja, urinarni i probavni trakt, kao ni suflearna pluća. Predviđali su da nikada ne će govoriti ni hodati. Usprkos lošim predviđanjima, preživio je. Trebao se zvati Jura kao pravi Zagorec, no s obzirom na sve što je pobijedio, odlučili smo ga nazvati Lovro, tj. Pobjednik. Išli smo s njim na vježbe u Krapinske toplice. S njim se jako dobro radilo, ali nikada nam nisu davali neku preveliku nadu da se nešto može drastično popraviti. Ostala mu je rupica na srcu. Za jednu su nam rekli da će se sigurno zatvoriti, a druge dvije – teško. Bilo je dogovoreno da će ići na operaciju u Zürich. Došli smo s devet mjeseci na konzilij pred operaciju. Na pregled je došlo dvadeset zdravstvenih djelatnika, koji su ga pregledavali. Triput su me pitali jesam li sigurna da sam dovela pravo dijete, jer pisalo je ‘blizanačka trudnoća’. Nakon 40 minuta dječji kardiolog rekao mi je da je riječ o medicinskom čudu jer na srcu nije bilo znaka ikakve mane. Od tada nikada nije više bio na kontrolnom pregledu; sve lezije na mozgu bile su se povukle. Pitali su nas što smo radili. ‘Molili smo krunicu!’ rekla sam, i to ne samo mi, nego molitvena zajednica ‘Dobri pastir’ koja nam je cijelo vrijeme bila potpora. Veliku su mi potporu davali župnik i moja duhovna majka Ksenija Miškulin, koja mi je bila vjeroučiteljica u osnovnoj školi, mentorica na fakultetu, a kasnije kolegica i mentorica na stručnom ispitu«, rekla je sugovornica.

Kako se Bog proslavio

»Lovro je dijete preko kojega se Bog najviše proslavio u mojoj obitelji. Kada je imao oko četrnaest mjeseci, bili smo u Međugorju. S kolicima smo ušli u crkvu budući da Lovro nije hodao. Misa je bila na latinskom. Lovro je ustao, počeo vikati: ‘Mama!’ i trčati prema kipu Majke Božje Međugorske. To je dijete obdareno mnogim talentima i mnogim darovima Duha Svetoga. S tri i pol godine počeo je čitati, a s pet je znao tablicu množenja. Danas svira klavir i eufonij. U glazbenoj školi predaje mu Mateja Bunčić iz ‘Amorosa’, koja nije znala da je Lovro moj sin. Rekla mi je da mi mora pokazati dijete iz kojega isijava Duh Sveti i pokazala mi je – Lovru«, ispripovjedila je Tea sa sjajem u očima.

Pustolovina majčinstva

Na pitanje kako pronalazi ravnotežu između braka, majčinstva i posla Tea je iskreno odgovorila: »Teško. Međutim uz dobru organizaciju sve se može. Moj najmlađi sin ima pet godina; trenira nogomet. Lovro glazbenu školu obavlja sam, osim u Mariboru kamo ga vozim. Najstariji sin samostalno odlazi u školu i na aktivnosti. Dečki su nam od velike pomoći. Usudila bih se reći da bez moje mame ne bih mogla ništa. Ona nam ponekad drži sve konce u svojim rukama. Živimo s njom i mojom bakom od devedeset godina. Uz dogovor sve se može. Godine 2019. izišla sam iz sustava školstva zbog bolesti. U tom trenutku vjera mi je, iskreno, bila na nuli. Znala sam da u takvu stanju ne mogu vršiti službu koju mi je biskupija povjerila. Previše sam razmišljala o tome tko je kriv što sam oboljela. Danas imamo kafić u središtu Zaboka. Time se bavi moj muž i dvoje prekrasnih ljudi koji rade za nas. Ja sam konačno dobila trajno zaposlenje kao vjeroučiteljica u Osnovnoj školi Konjščina i zato sam Bogu zahvalna. Zdravlje mi nije još sjajno, ali ide nekako.«

Maceljski zločin – zabranjena tema

U razgovoru se nametnula i tema maceljskih zločina o kojima sugovornica piše doktorsku disertaciju iz povijesti. »Kod nas u Zagorju Macelj je zabranjena tema. Budući da stanujem dvadesetak kilometara od stratišta, zaključila sam da bih trebala pisati o tome. Na jednom sam znanstvenom skupu o poratnim komunističkim zločinima iznijela temu Maclja; uz pomoć mentora odlučila sam proširiti je kao disertaciju. Zanimljivo je da o Maclju nema nikakvih znanstvenih radova; samo svjedočanstva koja još nisu znanstveno obrađena. Pronašla sam u spomenici franjevačkoga samostana tri do četiri stranice o zločinima. Godine 1992. o zločinima u Maclju pisalo se u Večernjem listu. Postoji knjiga Frana Živičnjaka sa svjedočanstvima o Maclju i udruga koja mi je ustupila dokumente. Godine 1992. iskopana su 1163 kostura u blizini Maclja, pri čemu je otvorena samo jedna jama. Pokopani su tek 2005., što je stravičan dio priče. Postoje 23 jame u koje su bačeni smaknuti ljudi. Smatram da treba govoriti o zločinima jer Macelj je uz Jazovku jedna od najvećih masovnih grobnica toga vremena. Pogubljeni su nevini ljudi. Iz franjevačkoga je samostana odvedeno 12 svećenika, osam bogoslova i jedan časni brat te su pobijeni na Ilovcu, samo zato što su bili vjernici. Najstrašnije je što su ih ubijali lokalni ljudi. U Oroslavju je bio sabirni logor. Sadašnji gradonačelnik Oroslavja to uopće nije znao, triput me pitao jesam li sigurna. Od dana kada su odvedeni u župi Sveti Križ Začretje ne postoji nikakav zapis – a na području župe bio je sabirni logor odakle su ljude vodili na Macelj, na strijeljanje. Zapis o tome bio je spriječen prijetnjom smrću za onoga tko bi o tome pisao. Ne govorimo o tisuću ljudi, nego o desetcima tisuća ljudi koji su pogubljeni. Oni zaslužuju dostojanstvo kao žrtve totalitarnoga režima. Treba se znati da je u šumi na Lepoj Bukvi, koja je proglašena Titovim lovištem, kako bi se prikrili humci nastali zakopavanjem ljudi, bilo mjesto zločina i najvećega horora. Jedna je gospođa svjedočila o kricima ljudi koje je slušala dok su ih žive zakopavali. To se dogodilo, a o tome se uopće ne govori. Međutim ponekad mi se čini da neki moji sugrađani ne vide ništa sporno u tome što se dogodilo«, zaključno je rekla.