■ Premda se zbog visoke inflacije kojoj je Republika Hrvatska natprosječno izložena već dugo može steći dojam da je u Hrvatskoj siromaštvo u porastu, kada se promatraju podatci u dužem razdoblju, prema svim pokazateljima rizik od siromaštva i socijalne isključenosti u Hrvatskoj se uvelike smanjio. No pojedine skupine građana sa slabijim prihodima i dalje su natprosječno izložene siromaštvu, a za neke skupine rizik od siromaštva raste posljednjih godina. Naime podatci govore da je od 2013. do 2025. godine Hrvatska poboljšala svoje pokazatelje siromaštva i socijalne isključenosti. Prema podatcima Državnoga zavoda za statistiku od 2013. do 2025. udio stanovništva koji je izložen riziku od siromaštva i socijalne isključenosti u Hrvatskoj se smanjio sa 29,9 posto 2013. na 20,7 posto 2025. godine, što je bilo niže od prosjeka EU27 od 21 posto za 2024. godinu te je smanjenje iznosilo znatnih 9,2 postotnih bodova. Stopa teške materijalne deprivacije smanjila se sa 14,7 posto 2013. na 2,0 posto 2025. godine, a postotak ljudi koji kažu da imaju velikih i vrlo velikih financijskih teškoća u spajanju kraja s krajem na mjesečnoj razini smanjio se s visokih 62,5 posto 2013. na 19,1 posto 2025. godine. Iz prikazanih podataka može se zaključiti da je Hrvatska u desetogodišnjem razdoblju napredovala od zemlje koja je u kontekstu zemalja EU-a bila među vodećima po prisutnosti siromaštva u skupinu zemalja koje se 2025. godine nalaze oko prosjeka EU-a po izloženosti građana riziku od siromaštva i socijalne isključenosti.
No unatoč tomu uistinu velikomu napretku u pogledu općih trendova smanjenja siromaštva i socijalne isključenosti, u Hrvatskoj postoje skupine stanovništva koje su natprosječno izložene riziku od siromaštva i kojima svako novo poskupljenje u situaciji ovako visoke inflacije po kojoj Hrvatska prednjači u EU-u dodatno otežava njihovu ionako tešku materijalnu poziciju. Iako Vlada uvodi neke interventne mjere i krizne pakete, spomenute skupine zaslužuju sveobuhvatniji pristup i izradu ciljanih mjera socijalne politike te unaprjeđenje postojećih kako bi se njihova osjetljiva materijalna situacija unaprijedila.
Unatoč hrvatskomu napretku u smanjenju siromaštva i socijalne isključenosti, kada se pogleda regionalna dimenzija, može se vidjeti da su konstantno prisutne velike razlike u izloženosti stanovništva riziku od siromaštva i socijalne isključenosti u pojedinim hrvatskim regijama. Tako su ponajviše riziku od siromaštva i socijalne isključenosti izloženi stanovnici slavonskih županija, to jest panonske regije u kojoj je gotovo svaki treći stanovnik izložen siromaštvu sa stopom od 30 posto 2025. godine. Najmanje su izloženi siromaštvu stanovnici Zagreba sa 12,4 posto, a između su stanovnici jadranske regije i regije sjeverne Hrvatske sa stopama od 20,6 i 17,6 posto 2025. godine.
U uvjetima visoke inflacije i rasta troškova života postoje i pojedine skupine građana koje su natprosječno izložene riziku od siromaštva. To su prije svega osobe starije od 65 godina, djeca, osobito djeca u obiteljima s većim brojem djece i u jednoroditeljskim obiteljima, kao i kućanstva i obitelji s članovima kućanstava osoba s invaliditetom. Kod nekih od tih skupina stopa rizika od siromaštva prelazi i 60 posto i čak se povećava posljednjih godina.
Tako je primjerice 2025. godine najviša stopa rizika od siromaštva registrirana za osobe starije od 65 godina koje žive same u kućanstvu, a iznosila je čak 64,4 posto. Dodatni je izazov činjenica da podatci Državnoga zavoda za statistiku sugeriraju da stopa rizika od siromaštva skupine starijih od 65 godina koji žive sami u kućanstvima kontinuirano raste od 2015. godine kada je iznosila 40,4 posto. Godine 2020. bila je 52,1 posto, a 2024. je primjerice bila 61,4 posto. Također je prilično visok rizik od siromaštva općenito za dobnu skupinu stariju od 65 godina bez obzira na tip kućanstva u kojem žive i ona je 2025. godine iznosila 39,4 posto za dobnu skupinu 65+ te je također u kontinuiranom porastu. Primjerice 2020. iznosila je 31,0 posto, a 2015. godine 26,3 posto. Dakle porast rizika od siromaštva u promatranom desetogodišnjem razdoblju za dobnu skupinu stariju od 65 iznosio je visokih 14 postotnih bodova i sve to u kontekstu generalnoga trenda smanjivanja siromaštva i socijalne isključenosti u društvu.
Koji su uzroci suprotnim kretanjima stope rizika od siromaštva građana starijih od 65 godina? Dva su bitna uzroka. Prvi je u slabostima hrvatskoga mirovinskoga sustava koji ne pruža adekvatnu zaštitu u obliku primjerenih visina mirovina koje bi štitile od siromaštva, a drugi se razlog nalazi u samoj statističkoj metodologiji praćenja siromaštva koja je ujednačena u cijeloj Europskoj uniji. Metodologija za izračun praga rizika od siromaštva definira prag siromaštva na razini od 60 posto medijana dohotka i on prati rast općega životnoga standarda, tj. rasta plaća jer se na njima i temelji, te zbog toga posljednjih godina zbog intenzivnoga rasta plaća snažno raste i crta siromaštva, dok mirovine, iako se redovito usklađuju, nisu svojom dinamikom rasta pratile rast crte siromaštva te polako iz godine u godinu zaostaju. Tako je crta siromaštva prošle godine dosegnula iznos od 750 eura za jednočlano kućanstvo, a može se procijeniti da prosječna mirovina za sve kategorije umirovljenika 2025. godine ne će prijeći iznos od oko 650 eura (službeni podatak još nije objavljen), što znači da je za oko 100 eura bila niža od crte siromaštva. Ta dva pokazatelja jasno upućuju na strukturni problem relativno niskih mirovina, ali i na potrebu snažnijega usmjeravanja socijalnih politika prema najranjivijim skupinama kao što su osobe starije životne dobi s niskim mirovinskim primanjima koje žive same u kućanstvu. Istina je da se tim skupinama pokušavalo pomoći jednokratnim dodatcima i određenim ad hoc mjerama, no to nisu bila sustavna rješenja iako su im zasigurno bila od pomoći, nego bi trebalo pristupiti izradi sustavnijih mjera zaštite standarda umirovljenika u doba visoke inflacije.
Posebno je važno pitanje siromaštva djece. Njima prijeti socijalna isključenost koja se ne vidi uvijek jasno u statističkim pokazateljima, ali je vidljiva u svakodnevnom životu — u nejednaku pristupu obrazovanju i izvannastavnim aktivnostima primjerice. Izvannastavne aktivnosti poput učenja stranih jezika, treniranja nekoga športa u športskim klubovima ili pohađanja glazbenih škola često su dostupne samo djeci iz obitelji bolje platežne moći, dok su djeci iz obitelji s manjim primanjima često financijski nedostupne, a javne i lokalne subvencije za takve su programe rijetka pojava. Iako je zabilježen pozitivan trend pada stope rizika od dječjega siromaštva u Hrvatskoj u 2025. u odnosu na 2024. godinu, još uvijek je nažalost riječ o relativno velikom broju od oko 100 000 djece koja su izložena riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Ključno je za njih razvijati mjere socijalne politike usmjerene na prevenciju dječjega siromaštva te još više mjere koje se odnose na ujednačavanje obrazovnih prilika.
Bilo je određenih unaprjeđenja posljednjih godina poput uvođenja jednoga besplatnoga obroka u osnovne škole, no ostaje još dosta prostora za poboljšanje mjera s nacionalne razine. Primjerice zasigurno bi mjera osiguranja jednoga obroka djeci srednjoškolske dobi u školama bio sljedeći korak, ako ne za svu djecu, onda bar za djecu iz kućanstava slabijega socioekonomskoga statusa, što se može provjeriti preko dohodovnoga cenzusa. Također bilo bi jako važno da jedinice lokalne samouprave, gradovi i općine u svojim proračunima osiguraju sredstva za sufinanciranje športskih, umjetničkih i izvannastavnih obrazovnih aktivnosti djece iz siromašnijih obitelji na svojem području jer se danas sve te aktivnosti plaćaju, a nerijetko roditelji s više djece i slabijim prihodima to nisu u stanju pružiti svojoj djeci i tu onda nastaju »nepravedne razlike« u razvojnim i obrazovnim prilikama djece. To se može učiniti bilo preko sustava vaučera ili izravnih uplata za tu djecu športskim društvima, glazbenim školama i školama stranih jezika. Dakle nije nužno da se uplaćuje novčani transfer roditeljima ako postoji bojazan od »neproduktivne potrošnje« takvoga novčanoga transfera, nego se može uvesti sustav vaučera, no trenutačno takve mjere postoje u tek malom broju jedinica lokalne samouprave.
Sljedeća skupina na koju treba obratiti dodatnu pozornost osobe su s invaliditetom koje su često natprosječno izložene riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, najčešće zbog toga što zbog invaliditeta mnoge osobe ne mogu u punoj mjeri sudjelovati na tržištu rada i stjecanju dohotka. Drugi je razlog da često zbog invaliditeta imaju uvećane troškove života zbog izdataka za lijekove, pomagala i prilagodbu. Premda Državni zavod za statistiku ne objavljuje specifične stope rizika od siromaštva za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, u bazi Eurostata mogu se pronaći podatci za specifične stope rizika od siromaštva za osobe s invaliditetom, koje su u Hrvatskoj prilično visoke. Tako je za osobe s invaliditetom starije od 16 godina stopa rizika od siromaštva 2024. iznosila 38,5 posto, a 2025. godine 37,5 posto, što je gotovo dvostruko više od rizika siromaštva opće populacije. Prosjek za EU27 2024. iznosio je 20,6 posto.
Hrvatska se dakle po riziku od siromaštva osoba s invaliditetom nalazi u vrhu zemalja EU-a i osobe s invaliditetom gotovo su dvostruko više izložene riziku od siromaštva u odnosu na prosjek EU-a. Nekoliko se razloga nalazi iza takvoga relativno lošega pokazatelja izloženosti osoba s invaliditetom riziku od siromaštva. Na prvom su mjestu slabije obrazovne prilike i sustav uključivanja na tržište rada, pa samim tim slabiji ishodi na tržištu rada i relativno viša stopa nezaposlenosti za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj u odnosu na razvijenije članice EU-a, slabiji sustav novčanih naknada i potpora za osobe s invaliditetom te slabije razvijen sustav usluga, od sustava rane intervencije za djecu s teškoćama u razvoju do sustava usluga za integraciju u zajednici. To su područja na kojima se primjećuje povećanje ulaganja posljednjih godina kako u području naknada uvođenjem inkluzivnoga dodatka tako i u području razvoja usluga koje bi svakako trebalo intenzivirati, a u područje unaprjeđenja položaja osoba s invaliditetom na tržištu rada svakako se trebaju uložiti dodatni napori. Naposljetku relativno visoka stopa nezaposlenosti osoba s invaliditetom rezultira lošim socioekonomskim položajem tih osoba te u kombinaciji s relativno visokim troškovima života s invaliditetom znatno pridonosi većemu riziku od siromaštva za osobe s invaliditetom u odnosu na prosječnu populaciju i stoga bi svakako trebalo dodatnim ulaganjima pospješiti integraciju osoba s invaliditetom na tržište rada u budućnosti, ali i primjerenim naknadama i uslugama zaštititi i osobe s najtežim stupnjem invaliditeta koje ne mogu sudjelovati na tržištu rada. Važno je naglasiti da o osobama s najtežim stupnjem invaliditeta koje nisu u stanju samostalno se brinuti o sebi najčešće cjeloživotnu brigu i skrbništvo preuzima jedan od roditelja. To onda za njega znači isključivanje s tržišta rada te su tako cjelokupno takva kućanstva dodatno izložena siromaštvu jer naknade koje postoje poput naknade za roditelja njegovatelja ne nadoknađuju propušteni prihod koji bi mogli ostvariti na tržištu rada jer je iznos naknade manji od minimalne plaće.
Zaključno, iako su opće prilike na tržištu rada i životni standard većine stanovništva posljednjega desetljeća bitno unaprjeđeni te su se indikatori siromaštva i socijalne isključenosti smanjili za ukupno stanovništvo, ipak određene skupine — stariji, djeca iz ranjivih kućanstava i osobe s invaliditetom – i nadalje su u vrlo nepovoljnom položaju, a za neke od njih stope siromaštva su u porastu. Upravo bi na njih socijalne politike u sljedećem razdoblju trebale biti znatno snažnije usmjerene te bi fokus unaprjeđenja postojećih i definiranja novih mjera trebao biti upravo na te skupine, kako unutar resornoga ministarstva na nacionalnoj razini tako i na razini jedinica lokalne i područne samouprave jer iz navedenoga je jasno da postoji znatan prostor za unaprjeđenje položaja tih najosjetljivijih skupina hrvatskoga društva.
