Nedavni tobože zajednički prosvjed sindikata radnika i umirovljenika s velikim riječima upozorenja na nepravde glede plaća i mirovinskih prava mlako je odjenuo u javnosti, a posebice kod vladajućih struktura i poslodavaca, kojima se dala prigoda da zahtjeve za većim plaćama i mirovinama, iako opravdane, učine neuvjerljivima. Zašto?
Zato što su se organizatori zanosili idejom u smislu »tražimo maksimalno da bismo dobili minimum«. To može biti ugodno ušima nezadovoljnih, ali je i vrapcima na krovu bilo jasno da neostvarivo traženje povećanja plaća i mirovina na »ho-ruk« način, dakle odmah, nije moguće. Naime postoje dva temeljna razloga zašto takvi javni prosvjedi ostaju prijetnja praznom puškom.
Prvi je neizvjesno stanje gospodarske sudbine Europske unije zbog prijetećega ratnoga stanja u svijetu i s time izazvane gospodarske krize. Drugi je razlog to što su zahtjevi bili samo za povećanja plaća i mirovina, bez konkretnih upozoravanja na stvarne uzroke tih zaostajanja i bez predlaganja konkretnih mjera za uklanjanje tih uzroka. Tako se »uspjelo« ujediniti službenu politiku i poslodavce i dati im argumente kojima se opravdava postojeće stanje zaostajanja plaća i mirovina za europskim prosjecima. Da bi se takvo stanje razumjelo, valja poći od statističkih činjenica.
Hrvatska s manje od 4 milijuna stanovnika (jedan veći europski grad) ima oko 640 registriranih sindikata, od čega je manje od 250 aktivnih. Od toga broja samo su tri sindikalne središnjice reprezentativne, s oko 109 sindikata koji zastupaju radnike na nacionalnoj razini kada je riječ o pregovorima s Vladom i poslodavcima.
Dakle broj zastupanih radnika preko sindikata razmjerno je malen u odnosu na broj ukupno zaposlenih u Hrvatskoj (oko 1 800 000). U taj broj uračunavaju se i zaposleni kod privatnih poslodavaca, koji su samo neznatno sindikalno organizirani.
Slična je situacija i s umirovljenicima kojih ima oko 1,2 milijuna, a imaju čak 13 političkih stranaka s predznakom »umirovljenička«, koje zastupaju interese umirovljenika, od kojih je samo jedna parlamentarna stranka. Dakle nemaju nikakav bitan utjecaj na mirovinsku politiku, a ponajmanje na ukupnu politiku.
Kada se tomu doda podatak da u Hrvatskoj ima više od 400 registriranih političkih stranaka, od kojih je aktivno oko 170 njih, očito je da takva rascjepkanost političkih ideja i programa ne može biti ozbiljan politički činitelj na teritoriju koji se zove Republika Hrvatska.
Za usporedbu valja istaknuti da je teritorij Republike Hrvatske administrativno podijeljen na 20 županija i Grad Zagreb koji ima poseban status te da država ima 127 gradova i 428 općina, a to znači da je Lijepa Naša prebukirana brojnim posebnim organizacijama kao što su te sindikalne, političke i druge, koje se međusobno natječu za političke i druge društvene utjecaje, a često se i međusobno negiraju ili omalovažavaju, pa se radno aktivna populacija, kao i umirovljenici, ne mogu nadati da će njihovi zahtjevi za pravdom biti uslišani.
Iako je ovako pojednostavnjena razjedinjenost i rascjepkanost svih političkih i socijalnih struktura očita, svi sudionici i dalje nastoje braniti samo svoje uske pojedinačne ili lokalne interese, a pritom ostaju zapostavljani opći javni zajednički interesi.
Zato ćemo načiniti još jednu prispodobu i postaviti pitanje. Što bi rekli naši susjedi Austrijanci ili Talijani kada bi se primjerice gradovi Beč ili Rim, koji imaju stanovnika koliko i Hrvatska, podijelili na 21 županiju i 555 administrativnih jedinica (toliko ih ima Hrvatska). Nitko na to ne bi pristao jer bi troškovi financiranja brojnih načelnika, gradonačelnika i župana pojeo većinu prihoda potrebnih za financiranje općih potreba i plaća stvarno potrebe administracije, uključujući i plaće svih zaposlenika na tom području.
Zato posljednji prosvjedi, bez upozoravanja na stvarne strukturne probleme, koje smo ovdje samo djelomice naveli, ne nude prava rješenja te stoga ostaju bez masovnoga odjeka.
