Uskrsno je vrijeme još od biblijskoga doba povlašteno vrijeme psiholoških potresa: šok praznoga groba bio je tek najavom emocionalnih, kognitivnih, ali i duhovnih promjena koje je u učenicima kroz 40 dana izazvalo ranjeno tijelo uskrsnuloga i uzašloga Krista. U tom svjetlu veću ozbiljnost moraju poprimiti i trenutačne globalne prijetnje koje uskrsnu nadu opterećuju strahom i tjeskobom. Psihološko-teološko tumačenje sadašnjega trenutka spremno nam je ponudio vodeći stručnjak za psihologiju duhovnoga života dr. Mihály Szentmártoni. Uz izazove suvremene informacijske otupjelosti i »kratke spojeve« novih laičkih pokreta profesor emeritus pastoralne psihologije na Papinskom sveučilištu »Gregoriana« komentirao je i fenomen lažne mistike, o kojem je govorio i tijekom nedavnoga posjeta Hrvatskomu katoličkomu sveučilištu u Zagrebu.
Čovjek sam ne može odgovoriti na tjeskobna pitanja jer se radi o tajni. Ali postoji odgovor koji možemo ugraditi u svoj svjetonazor. Vjerujem da su mnogi već vidjeli film »Pasiju« Mela Gibsona. O filmu se mnogo pisalo i raspravljalo: jedni ga osporavaju da je previše krvav i pun nasilja, optužuju autora za antisemitizam, a drugi jednostavno ponavljaju ono što je navodno i sv. Ivan Pavao II. rekao nakon što je pogledao film: »Tako je to bilo.« Film »Pasija« zorno nam je dočarao da je Isusov križni put bio krvava ljudska drama, tragedija ljudske zloće. Isusova muka podsjeća da je grijeh protiv Boga nešto strašno ako je njegovo oproštenje tražilo takvu cijenu.
Čuo sam komentar koji je filmu prigovorio i sljedeće: Čemu prikazivati toliko nasilja i krvi na ekranima kada je svijet već ionako pun nasilja, ubojstava, krvi i smrti? Prvo se možemo zapitati ne bismo li trebali gledati na stvari u obrnutom redoslijedu. Ako je već Isusovom mukom pala tolika krv i pokazalo se toliko nasilja, ne bi li to trebalo biti upozorenje da konačno mi ljudi prestanemo s nasiljem i ubijanjem nevinih života? Tu bismo misao mogli i nastaviti: sve nasilje današnjega svijeta nije ništa drugo doli nastavak drame Velikoga petka, borbe zla protiv dobra, sotone protiv Isusa. U svim patnicima današnjice dalje pati Isus. To je tajna zla, a tajna se ne može protumačiti razumski.
Čitava povijest čovječanstva, osobito Crkve, velika je drama uskrsnuća koje se nastavlja. I svaki pojedinac uvijek nanovo mora otkriti prazan grob te ispovjediti s Marijom Magdalenom, s dvojicom učenika iz Emausu i sa svim drugim učenicima: »Gospodin je živ i mi smo ga vidjeli!« Drama uskrsnuća sastoji se u tome da ljudi gledaju znakove, ali ne vide poruku. U času Isusove smrti nastala je tama i velik potres te se hramski zastor razderao napola. Stotnik je vidio u tim događajima dokaz da je Isus bio Sin Božji; veliki svećenici gledali su iste događaje, ali nisu vidjeli njihovo značenje. Nažalost i mi često samo gledamo stvari, ali ne vidimo njihovo značenje, ne trudimo se odgonetnuti njihovu poruku.
U Evanđelju po Luki čitamo o uplašenim učenicima kojima Isus na svaki način želi rastjerati strah i sumnje: dopušta im da ga dodiruju, jede s njima, ohrabruje ih toplim riječima. Kao da sve to ne pomaže pa Isus poduzima još nešto: »Tada im prosvijetli razum da razumiju Pisma.« I odjednom nastaje preokret u raspoloženju učenika: oni prepoznaju Isusa do mjere da su spremni prihvatiti i njegovo poslanje te biti svjedocima svega što su doživjeli. Njihova prošla iskustva poprimaju novi smisao.
I vjernik mora naučiti nanovo vrjednovati vlastitu prošlost, pronaći u svojim iskustvima zlatnu nit koja sve povezuje u jedinstvenu »životnu priču« – jer ona će ga dopratiti do neba i predstaviti ga pred Božjim sudom. Tu životnu priču valja početi ispisivati sada jer posljednje čovjekove riječi bit će samo sažetak onoga što je napisao tijekom života.
Tri su mogućnosti kako se to može učiniti. Prošlost se može proklinjati kao nešto što čovjeka opterećuje i na što ne želi ni misliti. Ta »prošlost« uvijek nosi lice osobe koja nam je nanijela zlo ili događaja koji nas je obilježio za čitav život. To je bio Judin slučaj: prokleo je sebe i svoju izdaju i završio u očajanju. Prošlost se može i oplakivati kao promašena šansa. Takav se osjećaj osobito rađa nakon smrti drage osobe za koju se moglo više učiniti, ili kad čovjek shvaća da je mogao ostvariti mnogo više od svojih talenata. To je bio Petrov slučaj: oplakao je svoju zataju Isusa i zadobio oproštenje. No prošlosti se može i sjećati sa zahvalnošću – vidjeti u vlastitoj prošlosti velika Božja djela i zahvaljivati Bogu na čudesnim zahvatima kojima je čovjeka sačuvao od zla. To je bilo stajalište Blažene Djevice Marije, koja je nakon navještenja zapjevala: »Veliča duša moja Gospodina!« I dobila je Isusa.
Odgovor na to pitanje leži u tome kako tko želi vidjeti Crkvu – gotovo bih rekao, o kakvoj Crkvi sanja. Neki bi željeli vidjeti Crkvu kao neustrašivu vojsku s velikim topovima koji raznose glave zlih. Tako su htjeli zamisliti kraljevstvo Božje sluge koji su odmah htjeli iščupati kukolj, ali ih je gospodar zaustavio, da s kukoljem ne iščupaju i pšenicu. Nažalost u povijesti Crkve bilo je razdoblja kada su na lomači završavali ne samo grješnici, nego i nevini.
Neki bi htjeli vidjeti Crkvu kao velesilu opremljenu bombarderima, koja prijeti i ucjenjuje atomskim oružjem. Nekako su tako zamišljali kraljevstvo Božje Ivan i Jakov kada su htjeli munjom kazniti nevjernike koji nisu htjeli primiti Isusa. Nažalost u povijesti Crkve bilo je razdoblja kada su se heretici i pripadnici drugih vjera istrebljivali ognjem i mačem.
Neki bi željeli Crkvu zamisliti kao konjaničku vojsku poput Atiline, koja je galopirala po svijetu osvajajući i razarajući. U jednom su se razdoblju isusovci smatrali lakom konjicom Crkve, koja juri svijetom, osvaja i donosi novu kršćansku kulturu među ljude. Iza velikoga misionarskoga zamaha možda je ponekad stajala slika kršćanstva koje osvaja svijet. Nekako je tako Petar zamišljao kraljevstvo Božje kada je izvukao mač i odrezao desno uho nesretnomu Malhu.
No jedna od najprikladnijih slika Crkve ipak je ta da smo mi Božje pješaštvo. Prije uzašašća Isus je rekao samo jednu riječ svojim učenicima: »Idite!« Moramo ići, marširati. Kao da nas je sam Bog na to upozoravao tijekom povijesti Crkve. Već je sveti Pavao htio uništiti vjernike tako da ih stigne na konju, ali ga je Božja sila srušila u prašinu i morao je nastaviti pješice. Sveti je Ignacije želio služiti Crkvi kao vitez, ali mu je Bog topovskom kuglom slomio koljeno, nakon čega je i on postao pješak, dapače šepavi pješak.
Što o Crkvi otkrivaju njezini svetci?
Pješakom je bio i Isus.
On je i danas takav. Kršćanstvo je putujuća religija. Crkva je stvarnost na putu. Božji je narod obitelj koja je na putu. Svećenički je život svojevrsni marš. I Crkva je već zakoraknula u budućnost zajedničkoga hoda: kao sinodska Crkva pješačimo, držimo se za ruke, osjećamo tajanstvenu prisutnost Isusa koji s nama ide putom našega života, križnim putom svoje Crkve. Križ se ne može nositi na konju, ne može se stisnuti u prtljažnik automobila, ne smije se unijeti u avion. Križ se može nositi samo na ramenu, pješice. Imamo li, poput prvih apostola, duh duhovske hrabrosti da se usudimo istupiti, djelovati, krenuti, ići dalje, razmišljati i djelovati u velikim koracima? Prvi učenici krenuli su na put snagom Duha Svetoga. Mislim da i mi moramo pronaći tu perspektivu Crkve budućnosti.
Kao mladoga psihologa dugo me oduševljavala knjiga Ericha Fromma »Bijeg od slobode«, koja tvrdi da se čovjek ne boji vlastite slobode, nego odgovornosti koja proizlazi iz te slobode. Slobodan je izbor uvijek i odreknuće, rizik i cijena, pa ga čovjek zbog toga rado prepušta različitim sustavima, vođama i propisima za koje smatra da ga mogu osloboditi odgovornosti. Nešto od toga doživjeli smo za vrijeme pandemije koronovirusa: postali smo gotovo slijepo poslušni odredbama. No taj bijeg možda je postao izraženiji danas kada smo bombardirani tolikim informacijama da više ne umijemo odlučiti u kojem smjeru krenuti. Niz je problema koji otežavaju učinkovito donošenje odluka, uključujući i nedostatak i višak informacija. Ako nema dovoljno informacija, može se činiti da se odluka donosi i bez kakve osnove. No često je kontradiktornih informacija toliko da je nemoguće vidjeti šumu od drveća. To se ponekad naziva paralizom analize.
Postoje i dva osnovna pretjerivanja u načinu na koji ljudi donose odluke. Prvu skupinu čine »umjetnici zaključivanja« koji kao da uživaju u donošenju odluka. Oni brzo i lako dolaze do zaključka na pitanja »što treba učiniti«. Međutim pretjerano su željni prekinuti razmatranje određenih varijabla. Naposljetku previše varijabla učinilo bi njihovo donošenje odluka težim, a njihove živote odveć dvosmislenima! Drugu skupinu čine »izbjegavači« koji izbjegavaju svjesno donošenje odluka sve dok ih okolnosti ne prisile na djelovanje. Često se boje tereta odgovornosti za pogrješke jer se ne žele suočiti s činjenicom da čovjek nikada nije svjestan svih varijabla. To se osobito očituje kod konačnih, doživotnih odluka poput opredjeljenja za svećeništvo, redovništvo ili ženidbu. Zato ima previše »probnih zvanja« i »probnih brakova«.
Teološki uzrok pojavi duhovnih pokreta obično se pronalazi u traganju laika za ulogom protagonista, a ne samo pasivnih promatrača u Crkvi. Nova ekleziologija to potiče. Moglo bi se reći da je riječ o potrazi same Crkve za novim identitetom. U raznim pokretima laika koji tragaju za identitetom kršćana evangelizatora stoga ne treba prepoznati štogod strano ili nametnuto izvana, nego izražaj same Crkve. No kao u svakom traganju za vlastitim identitetom, i u njima se mogu pojaviti teškoće. Kada je riječ o pokretima u kojima se prakticira liječenje, treba upozoriti na tri moguća kratka spoja: teološki, psihološki i duhovni.
Teološki kratki spoj odnosi se na sklonost pojedinih karizmatičnih vođa neposlušnosti u odnosu na crkvene vlasti ili redovničke poglavare. Ti vođe često vjeruju da njihovo poslanje dolazi izravno od Duha Svetoga te im stoga nije potrebno ni kanonsko poslanje ni izričito dopuštenje zakonite vlasti. Psihološki kratki spoj tiče se neprofesionalnosti vođa, koji su sposobni pokrenuti duboke psihološke procese u pojedincima, ali su nedovoljno stručni da ih razriješe ili na odgovarajući način usmjere. Primjerice u mnogim karizmatskim skupinama pojave koje su zapravo prirodni psihički procesi (poput glosolalije ili »počivanja u Duhu«) olako se pripisuju djelovanju Duha Svetoga. Etički kratki spoj proizlazi iz neodgovornosti vođa koji bude očekivanja i pokreću procese u ljudima, a zatim ih prepuštaju njima samima. U svakoj profesiji pomaganja primarno je etičko načelo da se započeti proces mora privesti do kraja; u protivnom rezultat može biti pogoršanje početne tegobe.
Veliki mistici ljudi su poput svete Terezije Avilske, Pija iz Pietrelcine, Terezije iz Kalkute: njihova mistika polazi od snažnoga osobnoga iskustva koje se preobražava u velika djela na korist čovječanstva. Mala mistika ne započinje velikim iskustvima i izvanrednim pojavama, nego rastom u mistici svagdanjega života – života u Božjoj prisutnosti. Sv. Marija Margareta Alacoque, sv. Terezija od Djeteta Isusa i sv. Faustina bile su mistikinje, ali ne i akteri u javnom životu. Mnogi sigurno poznaju takve »tihe duše« koje žive u Božjem miru čineći dobro oko sebe.
Međutim tu se javlja i problem lažne mistike. Nisu svi lažni mistici varalice ili poremećene osobe; osnovni je problem lakovjernost ljudi. Ona hrani stvarno tržište kojim upravljaju »vlastodršci«, iskorištavači te slabosti.
Budući da je trgovina vitalni element našega svijeta, pojava potrebe na bilo kojem polju neizbježno rađa ponudu koja – iako maskirana u nesebičnost – nastoji zadovoljiti tu potrebu. A znatiželja o vlastitoj budućnosti i budućnosti voljenih antropološka je konstanta. U starom su vijeku čarobnjaci i šamani ispitivali duhove kako bi umirili vojskovođe prije bitaka ili izmolili kišu, dobru žetvu i potomstvo. Mnogi odbacuju te prakse kao uspomene iz prošlosti, tvrdeći da je moderno društvo prosvjećenije. No ako promatramo čovjeka kao biološku jedinicu, s velikom sigurnošću možemo tvrditi da se njegova bit promijenila tek u neznatnoj mjeri. Nesposobnost razumijevanja ili predviđanja događaja odmah rađa zabrinutošću i tjeskobom.
U tim trenutcima ranjivosti pojavljuju se iskorištavači lakovjernosti – vidovnjaci, šamani i iscjelitelji – no u moderno vrijeme tu ulogu katkada preuzimaju i drugi akteri: medicina koja neprestano obećava nove terapije za teške bolesti na granici s čudom, znanost koja na temelju složenih modela »proriče« velike buduće promjene poput izumiranja životinjskih vrsta ili globalnoga zatopljenja i statistika onih koji se pouzdaju u izračunljivost vjerojatnosti budućih događaja, bilo da je riječ o prometnim nesrećama ili dobitku na lotu. Svi oni računaju na ljudsku lakovjernost.
Lažne je mistike teško klasificirati, no ponajprije se ovdje vrijedi osvrnuti na vidioce. Ljudi u njima prepoznaju mistike jer navodno imaju izravan kontakt s nadnaravnom stvarnošću, odakle dobivaju poruke, te posjeduju tajne koje ne smiju odati nikomu. Jesu li posrijedi autentični mistici ili varalice? Moguće je i jedno i drugo. No postoji i treća kategorija: uloga – mistik. Ne nalazim bolju hrvatsku riječ koja bi opisala »role-playing« o kojem je riječ: maskirani mistik, priučeni mistik, delegirani mistik… U toj dinamici vidjelac postaje svojevrsni mistik glumac: očekivanja okoline i projekcije vjernika prisiljavaju ga na duhovnu ulogu koju održava na performativan način, ostavljajući privid autentičnosti. Tada mistika više nije unutarnje iskustvo, nego uloga koju je zajednica delegirala, a pojedinac pounutrio. To pokazuje da je granica između pojedinca i dodijeljene mu uloge zamućena, što za psihologa znači da subjekt više ne igra ulogu, nego uloga igra njega.
