Na malo kojem su se nogometnom natjecanju postavljala pitanja o budućnosti nogometa kao tijekom nedavno završenoga svjetskoga prvenstva koje se igralo u Sjedinjenim Državama, Kanadi i Meksiku. Uz igrače iz 48 reprezentacija na američkim je travnjacima svoje dosege pokazala i suvremena tehnologija, ali ostavljajući mnoge nedoumice, pa i kontroverze. Je li ulaskom tehnologije na veliku pozornicu ugrožena ljepota nogometa? Gubi li taj šport svoju spontanost? Gubi li se i »efekt iznenađenja« u kojem na velikim natjecanjima čak i manje reprezentacije – poput Hrvatske – mogu dogurati do medalja? Zasjenjuje li ljepotu igre rastuća komercijalizacija nogometa?
Primjena tehnologije nije dovoljno jasna
Tražeći odgovore, Glas Koncila došao je do HRT-ova športskoga novinara i nogometnoga komentatora Roberta Jelečevića, glasa i lica prepoznatljiva mnogim domaćim ljubiteljima »najvažnije sporedne stvari na svijetu«. Tijekom četrdesetak dana natjecanja suživio se sa Svjetskim nogometnim prvenstvom prateći ne samo uzlete i padove hrvatske reprezentacije, nego i brojne druge oglede na američkim travnjacima, kao i procese koji su se odvijali u pozadini športskih ogleda.
Novinar Jelečević nije protivnik tehnologije u športu. Pitanje je samo kako ne dopustiti da tehnologija postane nadređena ljudskomu faktoru. »Tehnologija je tu i ne možemo u tom smislu otići korak unatrag. Nemam problema sa sustavom VAR (eng. Video Assistant Referee – pomoćni sudac za pregled videosnimki) jer smatram da smo u nogometu općenito prije njega imali više nepravednih i dvojbenih odluka i rezultata nego što ih imamo sada. No pitanje koje ostaje neodgovoreno odnosi se na primjenu tehnologije. Naime problem je što primjena tehnologije nije dovoljno jasna. Ne postoje jasni kriteriji kada se nešto dosuđuje«, upozorava novinar Jelečević i dodaje: »Još uvijek se i sam pitam – a vjerujem i brojni drugi naši navijači – što bi bilo da je u onoj dvojbenoj sudačkoj odluci oko jedanaesterca u utakmici Hrvatske i Engleske situacija bila obrnuta, da je pogrješku učinio engleski vratar, a ne naš Dominik Livaković. Dojam je da nam se baš na ovom prvenstvu uvijek nešto tražilo, neka pogrješka.«
Tehnologija u hrvatskom slučaju pritom nije odigrala sasvim pozitivnu ulogu, što je i pokazala još jedna dvojbena sudačka odluka u utakmici Hrvatske i Portugala, kada je čip u lopti »uočio« da je putanju lopte omela kosa hrvatskoga igrača Igora Matanovića. »Kao nogometni komentator već neko vrijeme pratim problematiku i mogu reći da nedostaje egzaktnosti. Primjerice pitanje dodira lopte rukom u kaznenom prostoru. Ima situacija u kojima tehnologija pokaže da je nedvojbeno došlo do dodira, no sudac donese suprotnu odluku. Ima, jasno, i obrnutih situacija. Dakle čeka nas još uvijek definiranje pravila koja moraju biti ista za sve situacije. Tehnologija, ako se primjenjuje bez jasnih kriterija, nogometu uzima emociju. Vidjeli smo to mnogo puta tijekom nedavnoga svjetskoga prvenstva. Igrač zabije gol, navijači krenu, ali nitko nije do kraja siguran i svi čekaju sudca«, pojašnjava novinar Jelečević.
Kao jedno od rješenja kako ublažiti loše posljedice uvođenja tehnologije sugovornik predlaže sustav kakav je uspostavljen u nekim drugim športovima, primjerice tenisu. Svakoj klupi bilo bi dobro tijekom utakmice dati pravo da nekoliko puta (npr. dvaput u jednom poluvremenu) uz pomoć tehnologije preispita dvojbenu odluku sudca. Ako se pokaže da klupa nije u pravu, oduzima joj se jedan pokušaj preispitivanja odluke.
Stanke za hidraciju – prilika za komercijalizaciju
Drugi problematičan aspekt Svjetskoga nogometnoga prvenstva koji nije bilo teško zapaziti ni »laičkomu« oku bila je velika komercijalizacija natjecanja. »Taj mi se aspekt nikako nije mogao svidjeti. Zato sam i u zaključku jednoga priloga sa Svjetskoga prvenstva rekao: ‘Evo vama soccer, ne dirajte nam nogomet.’ Budući da se prvenstvo igralo u Americi, Amerika je morala imati glavnu riječ i pokazati što je američki način športa, po uzoru na njihove velike lige, kao što su NBA, NFL, MLB… Za primjer nam može općenito poslužiti i takozvana stanka za hidraciju (eng. Hidration break). Svima je odmah bilo jasno da to ne služi ničemu drugomu osim američkomu marketingu. Jer nema nikakve logike za takvom stankom ako su se utakmice igrale i na stadionima gdje je temperatura bila oko 18 stupnjeva. Time se uostalom promijenila i igra. Više nismo imali dva poluvremena, nego četiri četvrtine. To je utjecalo i na izvedbe reprezentacija. Trenerske su taktike u nekim slučajevima pale u vodu. Vidjeli smo i da je neka momčad bila u naletu, a onda bi se situacija promijenila nakon stanke za hidraciju«, pojašnjava Jelečević.
Kao dodatan primjer može poslužiti i stanka na poluvremenu finalne utakmice između Španjolske i Argentine. Nogometna pravila govore o stanci koja najviše može trajati petnaest minuta, a ona je zapravo potrajala 27 minuta. »To je povećalo i mogućnost ozljeda igrača. Mnogi su se ‘ohladili’ i bilo je potrebno ponovno zagrijavanje… Američka politika, zajedno s aktualnim vodstvom Fife, jednostavno je mogla pokazati da oni to rade tako jer to mogu raditi. Na duge staze nogometni svijet treba dobro promisliti kako se oduprijeti takvim ‘novostima’.«
Na terenu treba živjeti i ljudske vrline
Novac i pozornost u medijima utječu i na držanje nogometaša na terenu, ali i izvan njega. No novinar Jelečević podsjeća da su velika nogometna natjecanja ujedno velika pozornica u kojoj se mogu pokazati i ispravne vrjednote, vrline karaktera, ono što se u športu zove fair-play. »Ako uzmemo samo svjetsko prvenstvo, valja napomenuti da je proces priprema bio dug, oko dva mjeseca igrači su morali biti zajedno, a onda i ukupno trajanje prvenstva od četrdesetak dana. I naravno da se moglo naći situacija u kojima su se neki pogubili u vrijednosnom aspektu«, napominje Jelečević.
Osvrnuo se na tom tragu i na finalnu utakmicu između Španjolske i Argentine. Smatra da je Argentina utakmici pristupila na način da nije bila sasvim uvjerena da može nogometnim kvalitetama nadigrati reprezentaciju Španjolske. Korisno se tako učinilo igrati na kartu psiholoških napetosti. »No španjolska se ekipa bolje pripremila za psihološki aspekt. Pokazalo se da karakteri na takvim natjecanjima igraju veliku ulogu. Španjolci su prije svega pobijedili u psihološkoj igri jer se u različitim duelima nisu dali navući na provokacije. Da je bilo suprotno, remetili bi svoju koncentraciju na igru. Nisam zadovoljan načinom kako su u tom dijelu utakmice nastupali Argentinci. Pokazali su se zapravo u negativnom svjetlu i razočarali. A gledao ih je svijet, posebno mladi«, pojašnjava sugovornik.
Kao primjere ustrajnosti u prikazivanju ispravnih vrjednota na terenu, ali i nakon što utakmica završi, novinar Jelečević naveo je primjere donedavnoga hrvatskoga izbornika Zlatka Dalića i još uvijek aktualnoga motora nogometne momčadi Luke Modrića. »Mislim da ćemo tek nakon duljega vremena shvatiti što smo zapravo imali. Prije svega ako gledamo pedagoško-psihološki aspekt rada izbornika. Mi smo tijekom 7-8 godina mandata izbornika Dalića imali samo nekoliko sukoba u reprezentaciji, koji su na kraju i riješeni prilično elegantno. Ne zanemarujem pritom stručnu ulogu koju ima izbornik. Ali nisam pobornik onih koji će govoriti da je naša reprezentacija jednostavno imala sreće. Jesmo, ali da bismo došli do toga, mi smo ipak morali biti na razini drugih svjetskih reprezentacija. Uspješniji su oni izbornici, čini mi se, koji ne stavljaju uvijek u prvi plan iznimne kvalitete pojedinoga igrača, nego izgradnju homogene skupine. Od toga dolazi rezultat«, pojašnjava Jelečević.
»Modrić se i kao čovjek i kao športaš pokazao iznimnim. Ako uzmemo samo njegovu nogometnu karijeru – on je već 15 godina zapravo u vrhu svjetskoga nogometa! Postojala su u prošlosti neka puno zvučnija imena, no na toj vrhunskoj razini nisu ‘trajali’ dulje od možda pet godina«, istaknuo je sugovornik Jelečević.
S većim brojem reprezentacija pada kvaliteta natjecanja
