Blagdan svetoga Jakova, sina Zebedejeva, jednoga od dvanaestorice Isusovih učenika i brata apostola Ivana, Crkva slavi 25. srpnja. Bio je ribar s Genezaretskoga jezera kada ga je Isus pozvao da sve ostavi i krene za njim, a zbog svoje žustre i odlučne naravi zajedno s bratom od Isusa je dobio nadimak »sin groma«. Upravo ta gorljivost, ta spremnost da se potpuno preda nečemu većemu od sebe, čini njegov život nadahnućem i za mlade danas. Kroz njegovu priču možemo otkriti kako izgleda vjera koja se ne zadržava na riječima, nego progovara kroz svakodnevne odluke.
Jakov je rođen u Betsaidi, kao sin Zebedeja i Salome, u ribarskoj obitelji koja je živjela od rada na Genezaretskom jezeru. Zajedno s bratom Ivanom i ocem Zebedejem bavio se ribolovom sve dok ga Isus nije pozvao, a on je bez oklijevanja ostavio mrežu i krenuo za njim. Ubrzo je postao dio najužega kruga Isusovih učenika, zajedno s Petrom i Ivanom, te je bio svjedok najvažnijih trenutaka Isusova javnoga djelovanja, poput preobraženja na gori i molitve u Getsemanskom vrtu. Ta bliskost s Isusom pokazuje da Bog poziva obične ljude, iz svakodnevnoga života i posla, da postanu dionici nečega puno većega.
Ipak, Jakov nije bio savršen ni bez mana. Zajedno s bratom Ivanom jednom je zatražio od Isusa da im dopusti sjediti njemu zdesna i slijeva u njegovoj slavi, što je izazvalo negodovanje ostalih učenika (Mk 10, 35-41). Ta želja za posebnim mjestom i priznanjem nešto je s čime se i mladi danas lako mogu poistovjetiti jer i mi često tražimo potvrdu, uspjeh i prvo mjesto. Isus im na to ne odgovara osudom, nego pitanjem mogu li piti čašu koju će on piti, aludirajući na vlastitu muku i žrtvu koja ga očekuje. Tim odgovorom poziva svoje učenike, pa tako i nas, da pravu veličinu ne tražimo u položaju i priznanju, nego u spremnosti na služenje drugima.
»Camino nije samo put nogu, nego i put srca«
»Camino nije samo put koji prolaziš nogama, nego i put srca. Na njemu sam shvatila koliko je zapravo jednostavno biti s Bogom – dovoljno je zastati i okrenuti se sebi«, kaže Ema Raguž (22), studentica komunikologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i naša suradnica, govoreći o iskustvu hodočašća koje je u njoj ostavilo dubok duhovni trag.Put koji mijenja srce
Camino nije samo put prema Santiagu de Composteli, nego prije svega putovanje prema sebi, drugima i Bogu. Bez obzira na rutu kojom hodočasnik prolazi, svaki korak poziva na usporavanje, osluškivanje tišine i otkrivanje onoga što je u životu doista važno. Na tom putu susreću se ljudi različitih jezika, kultura i životnih priča, a zajednički cilj povezuje ih u iskustvu zajedništva i međusobne potpore. Za mlade Camino može biti prilika da se odmaknu od svakodnevnoga užurbanoga ritma, preispitaju svoje životne izbore i otvore srce novim iskustvima. Svaki korak podsjeća da se do velikih ciljeva ne dolazi odjednom, nego strpljivo i ustrajno. Camino pokazuje da prava snaga nije u brzini, nego u hrabrosti da nastaviš hodati, vjerujući da Bog vodi svaki korak, pa i onda kada put postane zahtjevan.
Jakovljeva poslanica – vjera koja živi među mladima
Jakovljeva poslanica jedna je od najizravnijih knjiga Novoga zavjeta. Njezina poruka nije usmjerena samo na razmišljanje o vjeri, nego prije svega na način života. Jakov jasno poručuje da prava vjera nije samo izgovorena riječ ili osjećaj, nego se prepoznaje u djelima, odnosima i svakodnevnim odlukama. Upravo zato ta poslanica ima snažnu poruku za mlade današnjega vremena.
Mladi se svakodnevno susreću s izazovima, pritiscima i neizvjesnošću. Zato su Jakovljeve riječi: »Pravom radošću smatrajte… kad upadnete u razne kušnje« (Jak 1, 2) poziv da se teškoće ne promatraju kao kraj, nego kao prilika za rast. Kušnje mogu oblikovati karakter, učvrstiti vjeru i naučiti nas postojanosti.
Posebno je aktualna Jakovljeva misao: »Svaki dobar dar… odozgor je« (Jak 1, 17). Ona nas podsjeća da su naši talenti, sposobnosti i prilike darovi koje trebamo razvijati i koristiti se njima za dobro drugih, a ne samo za vlastitu korist.
Također upozorava na snagu jezika. Potiče da budemo »brzi da slušamo, spori da govorimo, spori na srdžbu« (Jak 1, 19). U vremenu društvenih mreža i brzih komentara ta je poruka posebno važna. Jedna objava ili poruka može nekoga ohrabriti, ali i duboko povrijediti. Zato Jakov poziva na mudrost, strpljenje i odgovornost u govoru, podsjećajući da riječi imaju snagu graditi ili rušiti.
Naposljetku sažima bit istinske vjere: »Prava bogoljubnost očituje se brigom za one kojima je pomoć potrebna i življenjem života koji ostaje vjeran Bogu« (Jak 1, 27).
Jakovljeva poslanica poziva mlade da ne budu samo slušatelji Božje riječi, nego ljudi koji će vjeru pretvoriti u konkretna djela ljubavi, dobrote, poštenja i služenja. Takva vjera mijenja srce pojedinca, ali i društvo u kojem živimo.
Priredili: Ema Raguž, Lea Galić, Filip Naglić, Nika Obadić
