KUĆNI LJUBIMCI U SVETOM PROSTORU Možemo li u crkvu sa psima?

Foto: Shutterstock

Na jednom sam portalu našao članak u kojem se spominje da su neki strani nogometaš i njegova žena Hrvatica na krštenje svoga djeteta u crkvu donijeli i svoga psa. Ne mogu vjerovati da je krštenje djeteta obavljeno u prisutnosti psa. Koliko mi je poznato, ulazak sa psima u crkve nije dopušten. Zanima me jesam li u pravu te je li to bio izniman slučaj.

Čitatelj, Pforzheim

Sa zanimanjem smo pročitali članak za koji ste nam poslali internetsku poveznicu, kao i nekoliko komentara koje su napisali čitatelji. Bilo je onih koji se zgražaju, kao i onih koji se čude da mediji uopće objavljuju takvu »vijest«. Nije ni važno tko je u tom slučaju u pravu, a kako je riječ o doista raritetnom slučaju, posegnut ćemo za odgovorom koji je u ožujku 2017. na sličan upit čitatelja dao ravnatelj katoličkoga tjednika »Famiglia cristiana« don Antonio Rizzolo u rubrici koja je slična našoj, a naziva se »Colloqui col padre« (Razgovori sa svećenikom).

»Nikada mi nije palo na pamet…«

Raspravu je potaknula talijanska (televizijska) novinarka Licia Colň, koja je isti taj mjesec napisala kako bi psi mogli u crkvu ako su vlasnici dobro odgojeni. Na to je reagirala jedna čitateljica istaknuvši da ni ona ni njezin suprug ne vjeruju da bi se »kršćani trebali prilagoditi promjeni običaja«, o čemu je također pisala spomenuta novinarka. Istina je da kršćani žive u svijetu, ali nisu od ovoga svijeta, napisala je čitateljica navodeći da su crkve i groblja mjesta bogoštovlja, sveta mjesta, mjesta u koja se ulazi s poštovanjem koje se pokazuje primjerenom odjećom, ponašanjem i poštovanjem pravila. I tako treba učiti i djecu, prisnažila je čitateljica, dodavši: »Ako netko i spava sa psima, nema nikakvoga problema dok to ne nameće onima koji to ne žele. Uvijek sam imala životinje: mačke, ribe, kornjače, ptičice, psa (pa čak i dva), koji su bili moji vjerni i dragi pratitelji u svim životnim okolnostima, ali nikada mi nije palo na pamet da ih vodim u crkvu i da to nametnem ostalim vjernicima.«

Radije odgojeni pas nego neodgojeno dijete?

Potom se čitateljica još osvrnula i na neke izjave iz toga članka, posebno one iz kojih je vidljiva usporedba kućnih ljubimaca i djece na misi, te je čitateljica iznijela svoje iskustvo odgoja djece od malih nogu, koju su ona i muž vodili u crkvu te nastojali učiniti sve kako djeca ne bi ometala druge vjernike na misi jer je protumačila kako bi novinarka Colň u crkvi radije vidjela odgojenoga psa nego neodgojeno dijete koje ometa druge tijekom mise. Čitateljica ističe da joj se ne čini da je kućne ljubimce potrebno voditi u crkvu da bi se »ojačala dragocjena veza između ljudskoga i životinjskoga svijeta«, kako je napisala Colň, nego je bolje prošetati u parku ili na livadi te tako razveseliti svoje kućne ljubimce, a i sebe. »Mislim da onaj tko traži sabranost u crkvi kako bi molio i bio s Bogom (na čiju je sliku i priliku stvoren samo čovjek), posebno na misi, treba više ustrajati na tome da bude u zajedništvu s Bogom i braćom ljudima«, piše čitateljica.

Raspravu vratiti na »prave tračnice«

Don Antonio je zahvalio čitateljici na pismu u kojem je pokazala, kako piše, lijep primjer roditeljskoga odgoja, a onda iskreno priznao da je članak Licie Colň izazvao različite reakcije, i to – istini za volju – negativne. »Nikada mi se nije nametnuo problem pasa u crkvi i činilo mi se da bi riječi naše suradnice mogle poslužiti za postavljanje toga pitanja, pa i na malo provokativan način. Osim toga, siguran sam da nije htjela reći da bi u crkvi radije vidjela odgojenoga psa nego neodgojeno dijete. Ni meni ne smeta previše ako neko dijete plače tijekom mise, a roditelj bi morao znati kada je trenutak da s njim nakratko iziđe iz crkve.« No, dolazeći na temu pasa, don Antonio ističe da bi htio raspravu vratiti na »prave tračnice«, to jest istaknuti da pritom nije riječ o vjerskom pitanju ili o pitanju vjere ili nevjere, o tome trebaju li se ili ne trebaju katolici prilagoditi običajima, nego je članak ponudio razmišljanje o »životnoj stvarnosti i o načinu na koji se suočiti s njome.«

Bolje držati kod kuće

»S druge strane«, nastavlja don Antonio, »ne postoji crkveni propis koji bi izričito zabranjivao (vlasnicima) da kućne ljubimce dovedu u crkvu. Dapače, njihova je prisutnost ponekad dopuštena u slučaju njihova blagoslova (koji se, doduše, često događa na ulazu u crkvu). Poneki župnik dopušta da starija osoba sa sobom ima psića ako ostane na dnu crkve, pri ulazu. Postoji i slučaj pasa vodiča slijepih, koji su dobro izvježbani i dresirani, a koje njihovi vlasnici jednostavno trebaju. No sve su to iznimke koje također ovise i o mjesnim običajima, a o tome je zapravo htjela nešto napisati i Licia Colň«, piše don Antonio i daje odgovor s kojim se bez problema možemo složiti: »Uobičajeno, ali zbog zdravorazumskih razloga i poštovanja prema drugima, mislim da je bolje pse i ostale domaće životinje – ljubimce – držati kod kuće. Oni bi mogli ometati i rastresati svoje vlasnike, kao i druge vjernike, ili pak smetati i uzrujavati one koji se boje pasa ili one koji su alergični na dlaku. A da ne govorimo o mogućem ‘lavežu’ i ‘svađi’ među psima ako bi ih više bilo na istome mjestu. Bilo kako bilo, uvijek je dobro prvo razgovarati sa župnikom i bolje je pse ostaviti doma, posebno kada idemo na misu. Životinje po sebi slave i hvale Boga već samim svojim postojanjem, kao i svojom ljubavlju prema onima koji se brinu o njima i koji im žele dobro«, zaključuje don Antonio.

IZVORGlas Koncila br. 28/2019.
Prethodni članakJOSIPA FOTAK – SVJEDOČENJE VJERE NA GITARI, U ZBORU, FOLKLORU, TISKARI I NADASVE ŽUPI »Iskustvo propitkivanja jako mi je dobro došlo«
Sljedeći članak»AGRONACIONALIZAM« Austrija zabranila glifozat