»TURISTIČKO RAZGLEDAVANJE« VRIJEDNIH CRKAVA Zašto se naplaćuje ulazak u katedralu?

Snimio: P. Nedjeljko | Šibenik panorama, katedrala svetog Jakova

Bio sam prije koji tjedan u Šibeniku i prilikom posjeta katedrali sv. Jakova neugodno sam se iznenadio. Na ulazu sjedi osoba i naplaćuje ulazak u katedralu. Mislim da je to sramotno i da se tako tjeraju vjernici od crkve (ulazak u zagrebačku katedralu se ne naplaćuje). Crkva bi trebala biti otvorena u svakom trenutku za vjernike, pa i za one koji nisu vjernici, da osjete svetu prisutnost. Po meni je naplaćivanje ulaska u crkvu sramotno i naravno da nisam htio ući iz revolta, a sa svojom obitelji trebao sam dati 100 kuna za ulazak u crkvu. Mislim da trebate nešto napraviti s tim. Vjerojatno ćete mi reći da se može prisustvovati u katedrali za vrijeme mise, međutim to nema nikakve veze s naplatom ulaska u Božji hram.

Čitatelj A. M.

Nećemo Vam reći da je moguće ući u katedralu u Šibeniku – ili drugdje u Hrvatskoj i u svijetu – da biste sudjelovali na misi, jer to znate i pišete i jer sudjelovanje na misi ne znači ujedno i – pretpostavljeno – »turističko razgledavanje«. No svojim pismom i iznesenim revoltom potičete i na raspravu o tome može li se uopće i (ako može) pod kojim okolnostima »naplaćivati« ulazak u kapele, crkve ili katedrale koje su, osim što su vjerski bogoslužni prostori, ujedno vjersko-kulturna dobra o kojima se treba brinuti i u materijalnom smislu. Slične se rasprave o javnom prostoru, posebno onom crkvenom, vode i drugdje u svijetu, a pristupi i prakse u tom pitanju su različiti jer ponegdje brigu oko vjersko-kulturnih dobara, posebno katedrala te povijesno-kulturno-umjetnički vrijednih crkava, preuzima država i neke druge asocijacije jer je riječ o nacionalnom kulturnom blagu i nacionalnoj baštini. Mi za odgovor na Vaše pitanje nismo kontaktirali ni s kim u Šibenskoj biskupiji, niti smo tražili službeno stajalište. Čini nam se da to nije ni potrebno. No na početku bismo samo htjeli reći da nas odluka mjerodavnih o turističkom naplaćivanju ulaska u šibensku katedralu sv. Jakova nije revoltirala. Šibenska katedrala zbog svojih je iznimnih vrijednosti 2000. godine uvrštena na UNESCO-ov popis svjetskoga kulturnoga nasljeđa, a svakako je najznačajnije graditeljsko ostvarenje 15. i 16. stoljeća na hrvatskom tlu. Svi znamo – da bi se to blago, i vjersko i kulturno, očuvalo i za buduće naraštaje vjernika (a i onih koji to nisu) – potrebno je ulagati i velika materijalna sredstva. Ona vjerojatno u Šibeniku, kao i u nekim drugim crkvama i katedralama na svijetu, nisu dostatna iz redovitih milodara vjernika koji pripadaju katedralnoj župi i svojim prilozima sudjeluju u njezinu očuvanju.

Kada je riječ o takvim slučajevima, možemo reći da je ujedno riječ i o »otvorenom pitanju« i da je Vaše pravo uključiti se u raspravu i iznijeti svoje stajalište. To se primjerice dogodilo u Italiji kada je 2012. godine Stalno vijeće Talijanske biskupske konferencije donijelo odluku da se ulazak u crkve ne naplaćuje, ali se turistima ulazak u neke crkve i dalje naplaćuje, a vjernici mogu ući u crkvu za vrijeme bogoslužja. Navodimo samo primjer katedrale u Firenci: svi koji žele posjetiti tu kulturno i umjetnički vrijednu crkvu mogu to učiniti uz plaćanje ulaznice, a vjernici mogu ući na bočni ulaz i sudjelovati na misi ili se osobno pomoliti. Kada je talijanski ministar kulture Franceschini 2016. godine predložio da se naplaćuje ulazak u rimski Panthenon (koji je 2016. godine posjetilo čak 7,4 milijuna osoba), kako bi se očuvao taj kulturni spomenik, koji je ne samo jedno od najljepših zdanja zapadne kulture, nego ujedno katolička crkva, iznio je podatak da mnogi turisti i ne znaju da je riječ o crkvi svete Marije od Mučenika (ad Martyres) i da je ona još uvijek bogoslužni prostor. No Rimski je vikarijat odlučio da se ulazak u rimske bazilike i crkve ne naplaćuje, pa je odmah jasno da je riječ o složenoj, kompleksnoj temi o kojoj se čuju različiti argumenti, pristupi i stajališta, jer bi odluka da se ulazak u crkve naplaćuje mogla dovesti do različitih reakcija, pa i do reakcije kakva je i Vaša. No stajališta su o tom pitanju i dalje podijeljena, a među njima je istaknuto ono koje upozorava i opominje da treba pronaći »model« i način upravljanja vjerskim spomenicima i crkvenim dobrima jer su oni kulturno i arhitektonsko dobro u kojem uživa i cijela društvena zajednica i javnost. Tako se u Italiji, primjerice, plaća za ulazak u 75 od ukupno 64 431 crkvene zgrade, a ukupni je broj crkava, kapela, svetišta oko 95 tisuća. Ulazak se, primjerice, naplaćuje samo za vrlo važne spomenike (kao što su katedrale u Milanu, Sieni, Orvietu, Siracusi, Monrealeu, Firenci, Veneciji…).

Ponavljamo još jednom da je besplatan ulazak u njih omogućen uvijek za vrijeme mise i drugih pobožnosti za sve vjernike te je u svima osiguran poseban prostor preko dana za osobnu molitvu i pobožnost (obično su to pokrajnje kapele s Presvetim).

No, bez obzira na te primjere, pitanje koje ste postavili i dalje traži prikladno rješenje jer je vrlo delikatno budući da kao vjernik osjećate (kao i mnogi drugi) da je za kršćansku zajednicu i vjernike svaka crkva, kapela, katedrala prije svega mjesto za bogoslužje i molitvu, a to znači i mjesto za pastoralni rad. Zato je važno da budu otvorene i da ih vjernici mogu posjećivati, tj. u njima moliti – osobno, s obitelji i tamošnjom vjerničkom zajednicom. S druge strane ne smijemo, kao što smo rekli, zanemariti ni činjenicu da su neke crkve i katedrale mnogim posjetiteljima samo turističko odredište, a da je često slučaj da male župne zajednice – zbog iseljavanja, starenja i odumiranja vjerničkoga stanovništva, promjena koje donosi preseljavanje i sve manji broj praktičnih vjernika u povijesnim središtima gradova – jednostavno ne mogu više uzdržavati te crkve. Pretpostavka je da je to slučaj i u Šibeniku, Poreču, Trogiru i drugdje gdje se i zbog »rijeka turista« pribjeglo naplaćivanju ulaska u crkvu, ali se ipak očuvao prostor i vrijeme za sve vjernike koji žele moliti i sudjelovati na misnim slavljima. Vjerujemo da i mi koji nismo dio tih zajednica svojim (i novčanim) prilogom možemo poduprijeti i pomoći u održavanju i očuvanju naših vjerskih i kulturnih dobara, tamo gdje je to potrebno i ako nam je to moguće.

IZVORGlas Koncila br. 37/2018.
Prethodni članakVJERA I NEVJERA: U ŠTO VJERUJE ONAJ KOJI NE VJERUJE? Je li vjernik zaostao?
Sljedeći članakIMA LI NOVIH NADA ZA NAGLUHE I GLUHE? Otkriven protein za sluh i ravnotežu