»Divno je što je Bog u meni, a ja u njemu«

Lorena Kasunić, križarica i istaknuta pastoralna suradnica

Snimila: T. Baran

Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu na Dubovcu među više zauzetih vjernika diči se mladom Lorenom Kasunić, studenticom koja se ljudski i vjernički od najranijih svojih dana oblikuje u duhovnom okrilju zaštitnika domovine sv. Josipa, u svojoj župi, sa župnicima, kapelanima, redovnicama, vjeroučiteljima, prijateljima. Oni su joj uz roditelje bili duhovna baza u kojoj je odrasla i odlučila se za aktivno življenje vjere u zajednici kojoj pripada. Tako je Lorena danas i formalno križarica i istaknuta pastoralna suradnica. Rado čita misna čitanja, pjeva u zboru mladih »Agape«, svira šuške i bas-gitaru, polazi vjeronaučne susrete. Nije joj problem pomoći župniku u prihvatu hodočasnika, u organizaciji oratorija za djecu i u svakojoj drugoj župnoj potrebi. Otkako se počela školovati u Zagrebu, dane si obogaćuje i u zagrebačkoj studentskoj vjerničkoj ponudi, a prava su joj veselja povratci svakoga vikenda u Karlovac i duhovne radosti u njezinoj karlovačkoj vjerničkoj oazi – kod sv. Josipa, na Dubovcu.

»Roditelji su primjer dobroga braka«

Lorena je rođena 13. lipanja 1997. u Karlovcu. Mama joj je Željka, djevojački Katić, također iz Karlovca, doktorica veterinarske medicine zaposlena u jednom pet-shopu, dućanu posvećenom kućnim ljubimcima. A tata joj je Ivan Kasunić, rodom iz Duge Rese, obrtnik, profesionalni vozač kamiona koji vozi boce za Karlovačku pivovaru. Njih su se dvoje upoznali u diskoklubu u Karlovcu i vjenčali se u svetištu sv. Josipa u Karlovcu na Dubovcu, u Željkinoj župi. Skrasili su se s njezinim roditeljima na Dubovcu, gdje su i danas, samo u novom objektu u istom dvorištu. Prije Lorene Kasunići su 1994. dobili kćer Helenu. Ona je završila srednju školu za grafički dizajn u Dugoj Resi, studirala je multimediju u Varaždinu, a sada traži posao. Zanima je struka, tiskarstvo, grafički dizajn.

»Naša je mama baš otvorena osoba, nasmijana, ljubazna, dobra je s ljudima, jako voli prirodu pa je često išla na planinarenja, voli karlovačke rijeke, bavi se fotografijom, ima umjetničkih sklonosti, nikada nije bila prestroga mama, ali uvijek su se znale granice«, pripovijeda Lorena. »Dosta je utjecala na sestrine i moje uspjehe u životu, ali nas ni na što nije tjerala. Dinamična je i dobra mama, nekad i otkačena. Kad doma sluša radio, ako joj se dopadne neka pjesma, nafrlji na najglasnije i pleše po kući. Mladolika je i zna nam priuštiti svoje djetinjaste trenutke u smislu sitnih životnih radosti.

A tata nam je marljiv čovjek, uvijek spreman pomoći drugima. Kuži se u mehaniku, zna i hoće popravljati pa učini svakomu tko mu dođe na vrata, obitelji, susjedima, poznanicima. Društven je kao i mama pa je kod nas u kući bilo mnogo fešta, slavlja rođendana, Novih godina. Ni tata nije prestrog odgojitelj, ima granice slično kao i mama, njih su dvoje u dogovoru. Tata je ponosan na mene, na moje uspjehe i zna se pohvaliti mnome. Roditelji su nam u skladnom braku, primjer su dobroga braka. Mama je liderica, a tata rado sluša. Lijepo je bilo odrastati s njima.

U dvorištu je bila baka. Vodili su me u vrtić na Dubovac, baka me pratila, kuhala nam je. I k tatinima smo u Dugu Resu išli, ali je njegova mama rano umrla, a i djed je već dosta dugo pokojni. U Dugoj Resi su mi danas stric i strina. Sa sestrom se odlično slažem. Kad smo bile manje, znalo je biti napeto. S vremenom smo to prevladale i sada smo si super. Obje smo odgojene u tradicionalnoj vjeri. Roditelji su nas učili moliti, križali smo se prije jela. Blagdani se kod nas redovito slave, ozračje je lijepo i ugodno. U crkvu sam na vjeronauk krenula sa sestrom kada se ona pripremala za prvu pričest. Mama i tata nas danas podržavaju u svim našim crkvenim aktivnostima. U oblikovanju mene kao vjernice osim njih su sudjelovali vjeroučitelji, župa, župnici, župljani, svi pomalo.«

»Prosjek mi je i u srednjoj bio 5,0«

»Osnovnu sam školu završila na Dubovcu. Bila sam odlična. Imala sam krasne prijatelje, u klapi je bilo nas nekoliko, stalno smo se družili. Profesori su nam bili dobri, a ja sam bila poslušna, prolazila sam s uspjehom 5,0. Od milja su me zvali štrebericom. U razredu su svi bili ponosni na mene jer su znali da imaju nekoga tko im može i želi pomoći. Rado sam pomagala kolegama. Voljela sam učiti, učenje mi je i danas užitak, to je gen po mami. Mama i danas neprestano nešto čita. Od četvrte sam godine išla na suvremeni ples u Gradsko kazalište ‘Zorin dom’. To mi je bilo jako lijepo iskustvo, jako me veselilo, tamo sam stekla puno prijatelja, poznanika. Sve uz krasnu pedagošku dimenziju. Trajao je taj moj ples punih 14 godina, sve do osamnaeste. U tom sam vremenu puno plesala, puno nastupala, u Hrvatskoj i inozemstvu, naučila sam se disciplini, radu, divna su to bila iskustva. Dvaput smo tjedno imali treninge, jasno i vikendima, subotom i po četiri sata ako smo radili predstave. U trećem osnovne išla sam na rukomet, ali nam je onda izgorjela dvorana, uslijedila su seljakanja po dvoranama pa mi se sve razvodnilo. A od četvrtoga osnovne počela sam pisati i pjesme. Nastavila sam i tijekom srednje škole. Išla sam na Lidrano, bila predložena za državno natjecanje. Opću gimnaziju završila sam također u Karlovcu. Tamo mi je bilo još bolje nego u osnovnoj školi. Razred je bio odličan, bili smo složni. Profesori su bili zahtjevni, ali to mi je bio izazov. Prosjek mi je i u srednjoj zato bio 5,0. Uz suvremeni sam ples u trećem srednje u crkvi počela svirati bas-gitaru. Učio me jedan prijatelj, ponudio mi se, ja sam prihvatila, dopalo mi se. Najprije mi je bas-gitaru posuđivao taj prijatelj, a sad imam svoju gitaru. Sviram si doma, sebi za dušu, a po potrebi i za događaje u župi. U zboru mladih u župi u ruke su mi brzo stavili i šuške pa redovito i pjevam i šuškam.

Crkvene zajednice mladih – neizmjerna količina ljubavi
Svaka mlada osoba teži nekoj vrsti ispunjenja, osjećaja da pridonosi svojoj zajednici i da je vrijedan dio društva. Postoji li bolji način da to ostvari nego da služi drugima i bude aktivna u svom okruženju, u svojoj zajednici? Definitivno najbolje mjesto za takav oblik djelovanja jest angažman u vlastitoj župi. Znam da mladi često imaju negativne i krive asocijacije vezane uz odvajanje svoga slobodnoga vremena za pomaganje u župnoj zajednici. Često čujem mišljenja da se tamo samo moli, ide na misu, slušaju propovijedanja svećenika, da je sve jako pobožno i strogo, da nema mjesta zabavi.
Osobno mogu posvjedočiti da to nikako nije slika zajednice kojoj pripadam. Moja aktivnost u župi ne uključuje samo česte odlaske na misu, ona obuhvaća puno širi spektar djelovanja koji bi svakoj mladoj osobi trebao biti privlačan – razna druženja, rad s drugim mladima u župi, pjevanje na misi i drugim događajima, proslave rođendana, izmjenjivanje darova za Božić, dočekivanje hodočasnika iz cijele Hrvatske, plesanje, igranje…
Mislim da je to više nego dovoljno razloga da se mladi aktivnije uključe u rad svojih zajednica. Može se steći mnogo prijatelja koji će uvijek biti potpora, koji će se radovati uspjehu, koji će pokazati da nada u bolje sutra nikad ne prestaje i ono najvažnije – koji će druge približiti Bogu.
Crkvene zajednice mladih nešto su posebno, teško ih je uopće opisati riječima. Tamo vlada neizmjerna količina ljubavi, podrške, zajedništva i radosti za koju nije moguće da barem malo ne zahvati nekoga ako čak i samo jednom dođe na susret tih prekrasnih mladih osoba koje zrače Božjom dobrotom i razumijevanjem za svakoga čovjeka. Služiti u takvoj zajednici nije opterećenje, nego baš suprotno, to je odmor za dušu iako je tijelo možda fizički izmoreno. A zašto je to tako? Odgovor je vrlo jednostavan: u središtu tih zajednica nije neko materijalno ostvarenje ili zadovoljavanje određene želje, nego sam Bog, Savršenstvo nad savršenstvima. Pa kako onda ne željeti biti dio toga, biti svakodnevno tako blizak s Bogom, crpiti snagu iz izvora koji nikad ne će presušiti?
Prisutnost nas mladih laika u Crkvi poseban je dar jer svojim radom svjedočimo o prisutnosti Boga, donosimo ga u naše domove, škole, na fakultete, radna mjesta. Vidjeti mladu osobu ispunjenu Kristovom radošću najveće je oruđe evangelizacije koje Crkva ima.

Nakon mature ove godine upisala sam studij komparativne književnosti i informacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. S jedne je to strane ljubav prema književnosti, a s druge strane nešto konkretno, mislim da sam odabrala dobru kombinaciju dviju struka. Prilagodila sam se načinu studiranja na Filozofskom. Prvi kolokviji su prošli, pale su prve petice. Stanujem u domu ‘Stjepan Radić’ na Savi. Petkom idem doma, nedjeljom se vraćam. U domu mi je odlično. Mirno mi je, mogu učiti, cimerica je super, prijateljica iz župe, odlično nam je, ne mogu se žaliti. Hrana nam je u redu, nisam izbirljiva. Veselim se odlascima doma za vikend, onda me moji doma maze i paze. Sada mi je jako lijepo. Voljela bih u roku završiti studij, naći posao, zasnovati obitelj.«

»Pjevam, sviram i šuške i bas prema potrebi«

»Voljela bih vjerom prožeti cijeli svoj život. Kako rekoh, u crkvu sam redovito krenula sa sestrom. Tada sam bila u prvom osnovne. Vjeronauci su bili dobri. Držala nam ih je časna koja je s nama pjevala pjesmice, imali smo i jednu vjeroučiteljicu laikinju, lijepo je bilo. Učile su nas činjenicama, ali i o moralu sa željom da izrastemo u dobre ljude. Pripravu za krizmu vodio nam je župnik Alojzije Burja. Bio mi je simpatičan, nekad smiješan, pričao je viceve, znao se zaigrati s nama. U mojem osmom razredu k nama je došao i kapelan Dragec Gereci. Bio je odličan. Okupljali smo se u manjoj skupini, lijepo smo radili i družili se. Cijelu sam osnovnu išla na dječju misu u 9 sati. A u srednjoj školi neki su moji prijatelji nakon krizme odustali od crkve, neki smo ostali. U školi smo i dalje imali dobre vjeroučitelje. Odlazila sam na dekanatske susrete srednjoškolaca, što mi je bilo osvježenje. Prekretnica mi se dogodila kada nam je za kapelana došao Anđelko Katanec. On je uveo susrete mladih petkom. Jako mi se dopalo. Kapelan je bio miran, staložen, zračio dobrotom, znao je s mladima, bio je simpatičan, odlučila sam ići svaki petak. A onda nam je za župnika i rektora došao današnji župnik Antun Sente mlađi. On me potaknuo da se uključim u zbor mladih ‘Agape’. Pa sam i propjevala. Pjevam i danas, sviram i šuške i bas prema potrebi. Probe su nam nedjeljom oko 17 sati, prije večernje mise na kojoj pjevamo. Tako odgovara posebno nama koji se školujemo u Zagrebu. Voditelj zbora je Matija Milošić. On je vjeroučitelj i utjecao je na moj dublji doživljaj vjere, usmjerava nas, povezuje nas. S vremenom smo krenuli i na molitvene susrete s vjeroučiteljem Matijom. Kad nam je, naime, kapelan Anđelko otišao, više nije bilo susreta za mlade petkom. Pa nam se vjeroučitelj dodatno posvetio. Razgovaramo o temi koja nas zanima, pročitamo nedjeljno evanđelje pa razmatramo, i zapjevamo, naravno.«

»Volim raditi, doprinositi, to mi je super«

»Od ove jeseni imamo novoga kapelana Filipa Pavlovića. On je došao na ideju o vjeronaučnim susretima subotom, ali za cijeli Karlovac. Dođe nas 20, 30 mladih, ali dođu i roditelji s malom djecom. Imamo večernju misu na kojoj pjevamo, pa imamo klanjanje, nakon toga je susret i druženje. To nisu klasične kateheze, susreti su više neformalni, ali sadržajni, i to je lijepo. S vremenom sam i formalno postala križarica. Službeno se zovemo Križarsko društvo ‘Mons. Marijan Radanović’. Susret imamo jedanput tjedno, duhovnik nam je župnik Antun, redovitih nas je dvadesetak. Tema nam je ono što se dogovorimo, što nas zanima. Župnik održi i kratki duhovni nagovor. Kao križari pomažemo oko kulturnih događanja u župi, oko oratorija za djecu, što god župniku zatreba. Osobno se brinem oko razglasa za zbor u župi, vodim računa o printanju tekstova za zbor, čitam na misi, u suvenirnici poslužujem hodočasnike kada je potrebno i sve ostalo što me župnik zamoli. On nam je odličan. U mons. Senteu imamo poduzetnoga župnika, beskrajno dinamičnoga. Kod njega se stalno nešto događa pa mi oko njega redovito imamo neka zaduženja. A ja volim raditi, doprinositi, to mi je super. Mi se mladi u tim doprinosima župi izgrađujemo, učimo se radu, odgovornosti, snalaženju. U svemu tome sa mnom je i moja sestra, ona jedino ne pjeva u zboru mladih.«

»Svojim doprinosom punim si baterije«

»Otkako sam u Zagrebu, utorkom odlazim na vjeronaučne susrete kod don Damira Stojića. Ponedjeljkom u 19.00 odem na misu u Svetu Mati Slobode. A sada tijekom adventa idem na zornice u 6 sati u studentskom domu. Ima nas, puna nas je dvorana. Oformilo se spontano i nas nekoliko pjevača pa na zornici i zapjevamo. Tako nam je življe i ljepše. Ustajem zato jutrima u 5 i 30. Nije baš najlakše, ali navikne se tijelo. Nakon mise izmolimo krunicu pa u 7 odemo na doručak. Život mi je, eto, lijep. Dečka nemam, još se nije pojavio. Mlada sam, bit će, nadam se, vremena. Moj me angažman u župi ispunjava, daje mi osjećaj služenja, darivanja drugoga. Slaviti Boga, učiniti drugomu, to su lijepi motivi. Daju mi snagu pa mi, kad sam i fizički iscrpljena, nije teško. Duhovna mi dimenzija jako puno znači. Kad sam u župi, meni je odmor. Nije mi obveza, svojim doprinosom punim si baterije.

Ono što me posebno raduje i potiče na pomaganje u župi jesu reakcije koje mi mladi često čujemo da ostali, posebno hodočasnici, ističu, a to je naša radost. Ljude oduševljava vidjeti mlade osobe s osmijehom na licu kojima nije ništa teško učiniti, koji zrače posebnom energijom. Taj žar za slavljenjem Gospodina očituje se i u našem pjevanju na misama. Nismo neki zbor pun iznimnih pjevačkih talenata i zna nam se dogoditi da falšamo, da počnemo pjevati krivi stih, ali pjevamo s toliko ljubavi i entuzijazma da to jednostavno dotakne ljude, vole nas slušati. U posebnom sjećanju mi je ostao koncert koji smo imali prije nekoliko mjeseci povodom 10 godina osnutka našega zbora mladih ‘Agape’. Poklopilo se da su tada u svetište hodočastili studenti iz Zagreba pa su tako i ostali na našem kratkom koncertu. Po završetku programa prišao mi je jedan svećenik i rekao da me zapazio još na misi i kazao da imam izniman dar slavljenja. To mi je zbilja bilo drago čuti jer to znači da činim stvari ispravno, da drugi u meni vide Kristovu prisutnost. Vjera mi je oslonac i pruža mi i veliku snagu. Pomaže mi da lakše prevladam sve životne situacije. Bogu sve prepustim u ruke, osjetim olakšanje. Divno je što je Bog u meni, a ja u njemu.«

IZVORGlas Koncila br. 50/2016.
Prethodni članakMOLITVA U SVAKOM TRENUTKU
Sljedeći članakNovi broj časopisa za sakralnu glazbu Sveta Cecilija