Hvaljen i slavljen Trojedini Bože!
Cijenjena redakcijo »Naših razgovora«, budući da ste me uvjerili kako ste voljni i spremni iskreno i neselektivno objavljivati sva pisma i na njih kvalitetno odgovarati, slobodan sam napisati i poslati vam ovo pismo s pitanjem o »drugom krštenju«. Naime, ako u vjerovanju naglašavamo da ispovijedamo jedno krštenje, kako se onda s toliko entuzijazma na našim neupitno katoličkim medijima slavi drugo krštenje, pogotovo što je ono, kako se eksplicitno čini, u Duhu ili po Duhu Svetom, što implicitno hoće reći da ono »prvo« nije bilo te kategorije. Odnosno što Crkvu priječi da se već i ono »prvo krštenje« obavi »u Duhu« i »po Duhu Svetom«?!
Skrušeno i bogobojazno, Aleksandar Šandor Pavišić
O »krštenju u Duhu« (a ponekad čak i o potrebi toga krštenja) govori se u karizmatskim pokretima, pa i onim u Katoličkoj Crkvi. A evo što nas uči Katekizam Katoličke Crkve (KKC): »Sakramentima kršćanske inicijacije, tj. krstom, potvrdom i euharistijom, postavljaju se temelji cjelokupnoga kršćanskog života« (KKC, br. 1212), a »sveti krst je temelj cijeloga kršćanskog života, ulaz u život Duha (vitae spiritualis ianua) i vrata koja otvaraju pristup drugim sakramentima«.
»Po krštenju smo oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja: ‘Krst je sakrament preporođenja vodom i riječju’« (KKC, br. 1213). Pišući pak o tome kako se zove taj sakrament, KKC navodi da dolazi od grčke riječi »baptizein« (lat. baptismus), što znači »uroniti«, uranjati, pri čemu se dodaje da upravo »uranjanje u vodu – što je središnji obred krštenja – označuje ukop katekumena u smrt Krista, odakle on ustaje, po uskrsnuću s Njime, kao novo stvorenje«. »U hrvatskom i drugim slavenskim jezicima riječ krstiti (krst, krštenje) pobliže znači: unijeti u Krista, učiniti (nekoga) Kristovim« (KKC, br. 1214), a »ovaj se sakrament zove i ‘kupelj novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom’ (Tit 3, 5) jer označuje i ostvaruje ono rođenje iz vode i Duha bez kojega nitko ‘ne može ući u kraljevstvo Božje’ (Iv 3, 5)« (KKC, br. 1215) i smatramo da je upravo taj crkveni nauk prikladan odgovor na Vaše pitanje, i dok je krštenje »među Božjim darovima najljepši i najdivniji« (KKC, 1216), »krštenici su se ‘Kristom zaodjenuli’«. »I, po Duhu Svetome, krst je kupelj koja čisti, posvećuje i opravdava« (KKC, br. 1227).
U obredu krštenja bitan je dio »krštenje u pravom smislu, koje označuje i izvodi umiranje grijehu i ulazak u život Presvetoga Trojstva suobličenjem s Kristovim vazmenim otajstvom«. »Najznakovitije biva krštenje trostrukim uranjanjem u krsnu vodu. Međutim već od starine može biti podijeljeno i trostrukim polijevanjem vode na krštenikovu glavu« (KKC, br. 1239), a slijedi »pomazanje svetom krizmom, mirisnim od biskupa posvećenim uljem«, koje »označuje dar Duha Svetoga novokršteniku«. »Ovaj je postao kršćanin, tj. ‘pomazanik’ Duhom Svetim, pritjelovljen Kristu pomazanom za svećenika, proroka i kralja« (KKC, br. 1241). Nadalje, »krštenje ne samo da čisti od svih grijeha, nego novokrštenika čini ‘novim stvorom’, posinjenim sinom Božjim koji postaje ‘zajedničarom božanske naravi’, Kristovim udom, s njime subaštinikom, i hramom Duha Svetoga« (KKC, br. 1265), a »Presveto Trojstvo daruje kršteniku posvećujuću milost, milost opravdanja, koja ga: – po bogoslovnim krepostima osposobljuje da vjeruje u Boga, da se ufa u njega i da ga ljubi; – po darovima Duha Svetoga daje mu da može živjeti i djelovati pod utjecajem Duha Svetoga; – po ćudorednim krepostima omogućuje mu da raste u dobru. Prema tome, sveukupni organizam kršćanskoga nadnaravnog života nalazi svoje korijene u svetome krstu« (KKC, br. 1266) što – završno možemo reći – sasvim prikladno odgovara na Vaše pitanje o krštenju u kojem svaki krštenik dobiva i dar Duha Svetoga.
