Gradove podižu i naseljavaju ljudi, ali u njima obitavaju i brojne biljne i životinjske vrste. Neke su se toliko prilagodile životu u čovjekovu susjedstvu da su postale stalni stanovnici gradova, a k tomu ne trebaju kopnene koridore jer – lete. Riječ je o pticama, a Dubravko Dender iz BIOM-a, udruge koja već 20 godina brojnim projektima sudjeluje u očuvanju različitih ptičjih vrsta i njihovih staništa na području Hrvatske, objašnjava da su, zbog sposobnosti termoregulacije i aktivnoga leta, ptice najrasprostranjenija skupina kopnenih životinja na Zemlji.
Ptice pružaju usluge
Čovjek je, tijekom stoljeća razvoja civilizacije, posebice izgradnjom naselja i razvojem poljoprivrede, uvelike utjecao na promjene u sastavu i strukturi različitih staništa, koje su dovele i do nastanka potpuno novih tipova staništa. »U takvim novonastalim, urbanim ekosustavima brojne su se biljne i životinjske vrste, pa tako i ptice, prilagodile tim potpuno novim uvjetima. Upravo su ptice, uz brojne biljke koje okružuju ljude u gradovima, najupadljiviji dio gradske prirode. Većina je vrsta aktivna danju i kroz sva godišnja doba, a uz sve to nam i svojim glasanjem često daju do znanja da su tu«, ističe Dender i dodaje da u gradovima ptice, kao i druge vrste, ispunjavaju svoje ekološke uloge i time pružaju usluge ekosustava poput, posebno drage, regulacije populacije kukaca kao što su komaraci i muhe.
Nove pustinje
Nažalost danas su brojne vrste, pa tako i ptice, ugrožene ljudskim aktivnostima jer se, zbog rastuće potrebe za hranom, energijom i sirovinama, ljudski utjecaj proširio na sve ekosustave Zemlje. Zbog toga kontinuirano opada brojnost ptičjih populacija, a neke vrste nestaju, upozorava Dender. »Različiti zahvati u prostoru posljedično uništavaju staništa kojima su određene vrste prilagođene. Pretjeran lov, a u nekim dijelovima svijeta još uvijek vrlo uobičajen krivolov također su velika prijetnja. Intenziviranje poljoprivrede odnosno proizvodnja hrane u mnogim je dijelovima svijeta velike poljoprivredne površine učinila »pustinjama monokultura«.
Tako, unatoč njezinoj važnosti i za opstanak čovjeka, nestaje ukupna bioraznolikost našega planeta. Mjerama njihova očuvanja nastoji se umanjiti negativan utjecaj na divlje vrste i njihova staništa, čime se razvoj usklađuje s potrebama drugih vrsta jer je njihov opstanak važan i za ljude. Radi podizanja svijesti o važnosti očuvanja ptičjih vrsta u Hrvatskoj se već nekoliko godina organizira izbor za pticu godine. U 2026. to je – crna čiopa (Apus apus), jedina koja se može naći na čitavom području Lijepe Naše jer se smeđa i bijela čiopa nalaze u primorskom dijelu. Ove je godine crna čiopa pticom godine proglašena i u Velikoj Britaniji.
Ne moraju slijetati
Malena selica, nalik lastavici, ali zapravo srodna s kolibrićem, u Hrvatsku dolazi u proljeće kako bi podigla svoje ptiće. Čiope imaju kratke noge na kojima gotovo da ne mogu stajati te su pravi stanovnici zraka, od kojih dio vrsta jedino zbog gniježđenja (polaganja jaja i odgoja mladunaca) mora slijetati na čvrste površine. Gnijezde se u kolonijama, lete u bučnim jatima, u letu se hrane kukcima, a vodu piju nisko nadlijećući vodenu površinu. U ovom je stoljeću, zbog razvoja tehnologije, konačno dokazano, ističe Dender, da barem dvije od tri vrste čiopa koje dolaze u Hrvatsku u letu mogu i – spavati. Upravo zato tijekom zimovanja u Africi crna i bijela čiopa uopće ne moraju slijetati, nego žive – u zraku! No iako većinu života provedu u zraku, čiope koje dolaze na gniježđenje u Hrvatsku za podizanje mladunaca trebaju, izvorno, šupljine u stijenama, no sve tri vrste prilagodile su se i životu u gradovima te za smještaj svojih malenih gnijezda upotrebljavaju različite otvore na građevinama.
Deložacija ptica
Nažalost čiopama, čini se, prijeti »deložacija« iz hrvatskih gradova. Naime BIOM je upravo radom na području Dubrovnika, objašnjava Dender, prepoznao problem nestajanja čiopa iz urbanih sredina, što se događa i u drugim gradovima, ne samo u Hrvatskoj, nego i drugdje u Europi. »Trebamo izbjeći zabrinjavajuće slučajeve iz zapadnoeuropskih zemalja u kojima je zbog modernizacije u gradnji infrastruktura u brojnim gradovima postala u velikoj mjeri neupotrebljiva za ptice. Moderna gradnja koja primjerice uključuje staklene zgrade većini ptica ne odgovara. Osim u iznimnim slučajevima, na njima jednostavno nema mjesta na koje bi ptice smjestile svoje gnijezdo. Međutim problemi za ptice nastaju i obnovom starijih, povijesnih građevina, pa čak i onih koje su dio identiteta određenih urbanih sredina poput zidina, palača i katedrala. Obnova građevina, posebno onih iz kategorije kulturno-povijesne baštine, potrebna je, no trebalo bi ju prilagoditi tako da rezultira i očuvanjem gnijezdećih pozicija za ptice poput čiopa.«
Pariška gnijezda
»Zanimljivo je stoga spomenuti da je požarom devastirana pariška katedrala Notre-Dame obnovljena i u suradnji s ornitolozima kako bi se ptice poput čiopa i dalje na njoj mogle gnijezditi. Upravo takve postupke želimo imati i na području Hrvatske u slučajevima obnove kulturno-povijesne baštine, što do sada najčešće nije bio slučaj.« Međutim postoje tehnička rješenja kojima se ptice na građevine mogu vratiti, ali za to je potrebna i odgovarajuća senzibilizacija društva, upozorava Dender i dodaje da se može spriječiti »deložacija« pernatih letača iz građevina, kako i u Lijepoj Našoj ne bi došlo do drastičnoga pada populacija čiopa u gradovima.
Dubrovački primjer
BIOM je radom na očuvanju čiopa na području Dubrovnika utvrdio promjene na infrastrukturi koje su negativno utjecale na kolonije čiopa te je izradio i dva tipa brošura – smjernica, u kojima daje preporuke o radnjama koje treba provesti kako bi se stanje populacija tih ptica u određenoj urbanoj sredini očuvalo ili još i unaprijedilo. Brošure su dostupne na mrežnima stranicama BIOM-a te, uz okvirne nacrte o tome koji dijelovi građevina čiope najviše privlače, nude i rješenja kako bi se ptice na njima mogle održati. Dubrovnik je, ističe Dender, poslužio kao primjer za promjene kakve se događaju u nizu hrvatskih urbanih sredina, ali isto tako i za zahvate koje treba poduzeti kako bi se čiope u njima zadržale.
U provedbi projekta surađivale su i lokalne organizacije – Prirodoslovni muzej Dubrovnik i Zajednica tehničke kulture Grada Dubrovnika. Čiope, uz kulturno-povijesnu baštinu Dubrovnika, postupno postaju dio njegova identiteta i pobuđuju interes njegovih stanovnika. Prirodoslovni muzej tako je prošle godine otvorio izložbu posvećenu upravo čiopama u Dubrovniku. »Rad s lokalnim organizacijama, ali i građanima određenih urbanih sredina presudan je u očuvanju urbane bioraznolikosti neke sredine jer upravo postupci ljudi uvelike definiraju njezin sastav i brojnost. Stoga uz sektore arhitekture, građevine i očuvanja kulturno-povijesne baštine, čije je djelovanje u tom polju nužno, podjednako je važno i uključivanje organizacija s odgovarajućim društvenim autoritetom poput onih obrazovnih i vjerskih. Njihovo uključivanje u očuvanje i promociju urbane bioraznolikosti znatno bi ubrzalo pozitivne procese u društvu. U svojem radu prepoznali smo upravo škole kao pozicije na kojima bi se određenim građevinskim zahvatima mogle uspostaviti nove kolonije čiopa. To bi u neku ruku bila i kompenzacija za dio izgubljenih kolonija«, rekao je Dender. Spomenuo je i da bi stare crkve i katedrale gdje su nekoć imale gnjezdilišta mogle poslužiti kao primjer očuvanja čiopa na kulturno-povijesnoj baštini.
