Neki će reći da o poniznosti nije nikada dovoljno govoriti. Čini se da su u pravu jer što god čovjek ulazi u dublji odnos s Bogom, odnosno u zreliju i dublju duhovnost, uviđa da se bez poniznosti uistinu teško shvaća kršćanstvo. Razlog je činjenica da je u kršćanstvu temeljni protagonist radnje upravo ponizni Krist, i to ponizan do smrti na križu.
Iz istoga je razloga i središnji događaj cjelokupne crkvene godine upravo sjećanje na Kristovu poslušnost, tj. poniznost do smrti na križu. Vjernik živi od toga sjećanja. U svakoj misi ponovno je zagledan u Krista koji sebe predaje u smrt kako bi čovječanstvo živjelo.
Tajna je to koja je mnogima neshvatljiva. Osobito onima koji bi htjeli svojim razumom spoznati razloge Kristova prigibanja u suznu dolinu ljudske boli i opačine. I koliko god se trudili razumski pojasniti Kristovu poslušnost do smrti na križu, to im ne polazi za rukom. Ako pak to teoretski i pojasne, uvijek nekako izostane nasljedovanje istoga modela prigibanja i poniznosti. Zato i ove godine Crkva Nedjeljom muke Gospodnje uvodi vjernike u Veliki tjedan u kojem se jednom godišnje želi pred vjernike, a i one koji se ne smatraju vjernicima te će možda to tek postati, staviti to veliko otajstvo Božjega poniznoga umiranja na križu.
Kako bi pojasnila što se to događa u trenutcima Kristove smrti na križu, Crkva tako poseže za biblijskim tekstovima Staroga i Novoga zavjeta ne bi li barem malo pojasnila veliku tajnu Božjega umiranja. Tako u prvom čitanju iz Knjige proroka Izaije odjekuje tekst o trpećem sluzi Jahvinu koji ne uzmiče pred pogrdama i udarcima svojih sunarodnjaka, nego u snazi Gospodina i dalje ostaje uspravan te usmjeren na svoje poslanje. Čovjek je to koji svoju snagu crpi iz poslušnosti Božjemu glasu i uzdajući se u njegove riječi (usp. Iz 50, 4-7).
Njegova snaga proizlazi dakle iz osluškivanja Božjih nauma. Time biva ispunjen snagom za izvršenje svojega ovozemaljskoga poslanja. Na taj način vjernik koji osluškuje isti tekst sam biva doveden pred pitanje: Jesam li ja onaj koji svoju snagu za život crpi iz poslušnosti Božjoj riječi? Jesam li onaj koji se ne boji živjeti po Božjem zakonu unatoč pogrdama i uvrjedama? To će čovjek moći biti jedino ako je u trajnom posluhu Bogu koji i danas preko toga istoga biblijskoga teksta krijepi i osnažuje sve svoje vjerne.
Drugo čitanje stavljeno pred vjernika ove nedjelje jest čuveni Pavlov tekst o Kristovoj poniznosti i poslušnosti koja je toliko velika da ide do smrti (usp. Fil 2, 6-11). Pavao Krista prikazuje kao onoga koji se, unatoč tomu što je Božji lik, jednostavno prazni od bogolikosti. Tekst kaže da Krist sebe plijeni, a doslovno na osnovi grčkoga teksta te poslanice to znači da sebe ispražnjava od sebe. Time ne gubi na svojem božanstvu, nego ga istinski potvrđuje.
Na taj način onaj koji čita taj tekst dobiva odgovor na pitanje s početka ovoga promišljanja. Pitanje je to o smislu i naravi poniznosti. Ona se odlikuje prije svega u sposobnosti pražnjenja od sebe samoga.
Pražnjenje od sebe veoma je bolan proces. Ponekada tako bolan da u čovjeka stvara tjeskobu i nelagodu. Jer najveća bitka koju čovjek vodi cijeloga života upravo je ona sa samim sobom. Jer pobijedivši sebe, bit će sve bliže Kristu, a time raspet vlastitim strastima i požudama. Mnogi to jednostavno ne žele jer ne vjeruju u ono što slijedi nakon dragovoljnoga poniženja, odnosno pražnjenja od sebe. Pavlov tekst kroz svoju samu strukturu koja je silazno-uzlazna prikazuje da Bog otac na sinovljevo poniženje odgovara uzvišenjem i darivanjem novoga identiteta, što je naznačeno davanjem imena nad svakim imenom onomu koji biva ponižen. No ne samo to, Krist biva i onaj kojemu se prigiba svako koljeno zbog njegove osobne pognutosti i poniženja. Sve to vjernika i danas trebalo bi usmjeravati prema duhovnosti opljenjenja, odnosno iskrenoga nasljedovanja poniznoga Krista dok kroči zemljom prema vječnomu sjedinjenju s njim u slavi.
Evanđeoski ulomak sve ono o čemu su govorila prva dva čitanja na još konkretniji i izravniji način prikazuje kroz opise Kristove osude, mučenja i smrti na križu (usp. Mk 14 – 15). Brojni su teološki i duhovni naglasci koji se mogu iščitati iz toga teksta. Ključ za shvaćanje cjelokupnoga izvještaja o muci Kristovoj jest samo jedan, a to je ponizna i trpeća ljubav. Svakoga čitatelja izvještaja o muci Kristovoj trebala bi fascinirati Kristova ljubav unatoč udarcima i bičevima sunarodnjaka. Toliko se davao i tolikima pomogao, a bio je neshvaćen i od svih ismijan te doveden pred sud. Iskustvo je to mnogih istinskih vjernika. Živjeli su za druge. Darivali ponekada i ono što nisu imali da bi drugi živjeli. A ipak doživjeli pogrdu i udarce. Time se nekada uistinu potvrđuje teza o čovjeku koji je racionalna životinja.
Ima razum, no često ga nema volju upotrijebiti. Vjernik je, a često ne želi iskreno vjerovati u milost. Biće svakoga dana izvrgnuto brojnim paradoksima i apsurdima.
No i tada Krist opet ljubi čovjeka te pokazuje da koliko god čovjek sam sebe ponižavao i ne vjerovao u svoju bogolikost i sposobnost da bude istinski dobar, on od čovjeka ne odustaje. Jer da je odustao, ne bi umro na križu. Vjerojatno bi kao mnogi sišao i otišao dalje jer su ionako brojni koji tako rade. Svojim umiranjem i ne silaženjem s križa samo je pokazao da je to istinski put svakoga vjernika. Onoga koji se baš poput Krista ne pouzdaje u sebe, nego većma u Božju snagu koja i danas proslavlja one koji su mu istinski poslušni i vjerni.
