Slika gdje Isus sa svojim učenicima u lađi plovi uzburkanim morem vjerojatno je jedna od najpoznatijih slika za prikaz onoga što je Isusova osoba i ujedno samo kršćanstvo. Nije stoga čudno da su još crkveni oci poput sv. Ireneja Lionskoga ili pak sv. Augustina taj biblijski tekst uzimali kao polazište za govor o Crkvi kao lađi, odnosno brodici koja plovi prema kraljevstvu nebeskomu. I doista, slika je više nego sugestivna te na vrlo jednostavan način prikazuje ono što kršćanstvo želi biti. Nije zgorega stoga scenu pobliže promotriti.
Pitanje poput dvosjekla mača
Učenici zajedno s Isusom ukrcavaju se na lađu kako bi dosegnuli drugu obalu Galilejskoga jezera. U tom pothvatu nisu sami jer ih prate i druge lađe. Isti idiličan opis naprasno prekida iznenadna oluja koja svom silinom želi slomiti lađe te onemogućiti prijelaz preko jezera.
U jeku nadiranja vode na lađu Isus pak spava. Dok učenici gotovo umiru od straha, Krist je onaj koji ne mari za oluju i obilne vode koje potapaju brodicu.
Pitanje učenika: »Učitelju, zar ne mariš što ginemo?« poput dvosjekla mača sječe pozorna čitatelja Markova evanđelja. Jer onaj tko zna tko je Krist i ujedno smisao njegova poslanja na zemlji gotovo ne može vjerovati da uopće mogu postaviti takvo pitanje. No je li to baš tako? Čini se da učeničko pitanje Isusu nije tako banalno i da ne odaje tek skupinu nevjernika koji još nisu upoznali snagu Isusove osobe.
Nekada ni oluja nije dovoljna
Pitanje učenika Kristu o marenju ili ne marenju za trenutačnu situaciju pitanje je koje se zasigurno često može pronaći u srcima istinskih vjernika. Onih koji se unatoč svojim molitvama i čestitomu životu u Bogu prečesto nalaze u teškim olujama svoje svakidašnjice. Tada vjerojatno i sami vape i postavljaju isto pitanje budući da vjeruju u Krista koji ih je sposoban spasiti i utvrditi u njihovoj vjeri.
No u oluji čovjek uvijek pokazuje da je samo čovjek. Krhko i maleno biće koje dolazi do ruba svojih sposobnosti.
Ipak, nekada ni oluja nije dovoljna da čovjek preispita svoj život i svoje istinsko životno usmjerenje. Često oluja donese samo slomljene i razrušene kuće ili usjeve. I sve kao da tek ostane na oluji. Dublja refleksija nad sobom i svojim životom te ciljem svojega života kao da izostane jer čovjeku je često samo do toga da utihne vjetar te da on i dalje može nastaviti živjeti ono što je do tada živio. O obraćenju se ne stigne govoriti jer u oluji se ne želi gledati kazna. Ona to naravno i nije, no zašto joj oduzimati potencijal kojim čovjeka može dovesti do pitanja o smislu života? Jer u oluji se redovito gubi ono vremenito, a vječno se možda baš tada može započeti graditi. No samo ako oluja posluži kao prilika za zaokret.
Ispit zrelosti vjere
Isus se u evanđeoskom odlomku prikazuje gospodarem stvorene stvarnosti. Onim koji upravlja vjetrom i velikim vodama koje žele ugušiti život učenika. Cijeli biblijski tekst i usmjeren je k tomu da prikaže Krista kao apsolutnoga gospodara stvorene stvarnosti te da u učenika izazove vjeru u njegovu osobu. Vjeru koja bi se rodila u oluji. Onu koja biva kušana u trenutcima kada se čini da se život gasi.
Jer čini se da je lako vjerovati kada nema olujnih vjetrova, kada sve nekako čovjeku polazi od ruke. Tada kao da sam Krist biva i suvišan. Tko bi se tada sjetio prizvati ga u život?
Kultura u kojoj čovjek danas živi možda bi mogla biti ponovno oplemenjena u trenutku kada bi otkrila Krista i njegovu snagu preobrazbe. Jer oluja ne nedostaje. Ovoga ili onoga tipa. Bilo da su materijalnoga ili nematerijalnoga predznaka. Dokle god oduzimaju čovjeku istinski životni smisao te potpunu radost, pogubne su. Stoga evanđelje dvanaeste nedjelje kroz crkvenu godinu želi svakomu vjerniku biti ispit savjesti. Ispit zrelosti njegove vjere. Vjere koja počiva na predanju Kristu i njegovu vodstvu. Onomu koji se više puta u povijesti Crkve pokazao moćnim jer je Sin Božji. Otvaranje njemu donosi čovjeku puninu života koju mu ne mogu dati druge stvarnosti.
Djetinje pouzdanje
Koliko god se čovjek danas trudio iznaći nova rješenja za ispunjenje svojih egzistencijalnih kriza, kao da mu to ne polazi za rukom. Jer nedostaje mu djetinjega pouzdanja u Krista i njegovu moć. Pouzdanje je to koje čovjeku daruje ono što mu je najpotrebnije, a to je oslobađanje od njega samoga. Od tjeskobne zabrinutosti za sebe i ono što tako čvrsto drži u rukama. Jer dolaskom prve oluje to se čini tako krhkim i nestalnim. Baš kao i on sam.
Pustivši pak Krista u ono što je njegovo, uviđa pak da je to trebao učiniti puno prije. I da, čini se da je to kršćanstvo oduvijek željelo biti – dopuštanje Kristu da prožima ljudsko i prolazno kako bi ga uzdigao prema onomu što je božansko i neprolazno.
