ŠTO GOVORI ISUSOV ODGOVOR NA KUŠNJE? Trostruko »ne« put je do sebe

Prva korizmena nedjelja

Post 2, 7-9; 3, 1-7; Rim 5, 12. 17-19; Mt 4, 1-11

»Ne živi čovjek samo o kruhu«, kaže evanđelje. Reći »ne!« važna je ljudska sposobnost. Čovjek je uzvišeno stvorenje jer je stvoren na sliku Božju, obdaren umom i slobodom, te je sposoban birati između različitih mogućnosti i donositi odluke. Od svih stvorenja jedino čovjek može reći »ne«, razmišljati i stvarati. Ima mogućnost djelovanja neovisno o vanjskom stanju prirode i društva ili unutarnjem stanju nagona i strasti.

Vatra po svojoj naravi spaljuje i ne može reći da ne će paliti kad već gori. Voda kao bujica nosi i razara i ne može reći: »Ne ću razarati.« Ne može se zaustaviti. Potres trese Zemlju dok ne ispuni svoj zakon koji mu je Stvoritelj postavio. Vuk, kad je gladan, navaljuje na ovce i ne može sebi reći da ne će klati ovce. Ponaša se po svom instinktu ili svojoj prirodi. Čovjek je jedino stvorenje koje može reći »ne ću!« kad se suoči sa zlom i grijehom.

Svijet je pun izloga i privlačnosti. I đavao ima svoje izloge po svijetu. Kušao je Isusa, a kako ne će ljude kušati. U Isusovoj kušnji predstavlja se đavao kao suradnik i saveznik, kao da hoće da Isus uspije. Potiče ga da iskoristi svoju sposobnost za vlastitu korist: »Pretvori ovo kamenje u kruh, gladan si.« A Isus upotrebljava božansku sposobnost u korist drugih. Postat će kruh za druge.

»Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« piše sv. Matej. Iskušenje je privlačnost prema zabranjenomu ili grješnomu, poticaj na grijeh. Suočavanje savjesti i volje s napašću zovemo kušnjom. Kušnje su svakodnevne i raznovrsne. Evanđeoski izvještaj navodi tri iskušenja ili zavođenja. Broj tri označava ono što je potpuno i konačno. Isusova iskušenja prate svakoga čovjeka.

Materijalna dobra često su veliko iskušenje: »Pretvori kamen u kruh.« Čovjek nije samo stvorenje koje jede i posjeduje. S materijalnim dobrima ljudi vrlo često znaju biti nepravedni i sebični. A zemaljska bi dobra trebala služiti svima.

Čast i krivovjerje često idu skupa. Prisutna je lažna vjera i senzacija. Postoje magije koje hoće zapovijedati Bogu, Boga iskušavati: »Skoči dolje!« s vrha hrama – iskušavao je sotona Isusa jer da će na takvu senzaciju ljudi povjerovati i pristati uz njega kao Mesiju.

Vlast i moć mogu biti idolopoklonstvo pomiješano s nevjerom. Čovjek pomisli da sve može i da mu Bog ne treba. On hoće biti kao Bog. Đavao ne sumnja da je Isus Sin Božji, ali ga kuša da se pokloni moći i vlasti. Moć i vlast ima i sotona i on gospodari, vlada. Bog je ljubav u služenju svima. Isus nije Mesija vlasti i moći, nego ljubavi i služenja. Đavao mu nudi nazovibožansko stanje, samo ako se pokloni đavolskoj moći i vlasti. Božansko stanje postiže se preko ljubavi i sebedarja, a to Isus čini.

»Odlazi, Sotono! (…) Gospodinu, Bogu svom se klanjaj!« To je Isusov odgovor. Grijeh je uzeti mjesto Boga. Često molimo: »Ne uvedi nas u napast«, da ne postanemo sami sebi »bog«. Prvi čovjek se iznevjerio Bogu, a povjerovao je Zlomu. Đavao – sotona onaj je koji dijeli. Diabolus je onaj koji razbacuje, dijeli i uništava, donosi nemir. Zato je nakon teškoga grijeha savjest nemirna. Ne može se mirno spavati.

Thomas Merton piše: »Grijeh pogađa srž osobe. Razara jedinu stvarnost o kojoj ovisi naše pravo biće, naše jedinstvo, naša sreća: odnos prema Bogu. Stvoreni smo da hoćemo ono što Bog hoće, spoznajemo što on znade, ljubimo što on ljubi. Stoga je svaki grijeh grijeh protiv istine, protiv poslušnosti, protiv ljubavi. Na taj trostruki način grijeh se pokazuje kao krajnja nepravda ne samo protiv Boga, nego i prije svega protiv nas samih.« A kako ispraviti tu nepravdu? Treba se susresti sa sobom pred svojim Bogom.

Pustinja je mjesto susreta. Treba biti u skrovitosti licem u lice s Bogom, sići u najskrovitiji dio svoje duše, potpuno se otvoriti Bogu i vidjeti sebe. Isus nam je dao primjer. Proveo je 40 dana u pustinji prije krštenja.

Čovjek nosi u sebi Adama i Krista. Svatko je napastovan, ali mora pobijediti s Kristom. Zar se isplati klanjati se mnogim idolima na poslu i na ulici? Ispravno je klanjati se samo svemogućemu Bogu. Krist potiče i poučava svojim primjerom. Korizma je vrijeme milosti, obraćenja i susreta s Bogom. Nekadašnja korizma mogla se osjetiti u kući. Danas treba naći načina da i djeca primijete da je korizmeno vrijeme. Zašto? Da nauče reći »ne« onomu što je loše i grijeh, da imaju snage oduprijeti se zlomu i ne pristati na đavolska iskušenja. Treba pronaći sebe. Isusovo trostruko »ne!« znači uvijek reći »ne« zlu i grijehu. Tako se dolazi do sebe i do Kristova spasenja.

IZVORGlas Koncila br. 9/2020.
Prethodni članak»QUERIDA AMAZONIA – LJUBLJENA AMAZONIJA«, POSLIJESINODSKA POBUDNICA PAPE FRANJE Društveni, kulturni, ekološki i crkveni san
Sljedeći članakNIJE PRETJERIVANJE Je li južina »kriva za sve«?