Svakodnevno se susrećemo s nepoštovanjem propisa, međutim nitko se ne pita koliko tomu pridonosi i sama država svojom nedosljednošću kod postupanja, odnosno nepostupanja njezinih mjerodavnih tijela. Naime prekršitelji često nisu otkriveni iako bi mogli biti. Najbolji je dokaz toga svakodnevni promet. Primjerice brojni vozači ne poštuju pravilo da se ne prelazi preko žute crte i ne vozi trakom namijenjenim bržoj vožnji autobusa gradskoga prometa, hitne službe, taksija i vatrogasaca. Dok »budale« poštuju zabranu, »pametnjakovići« ih pretječu i to se događa svakoga dana, posebice kod jutarnjih žurbi na posao. Jasno je da policija ne može sve takve prekršitelje zaustavljati, identificirati i kažnjavati jer to bi još samo povećalo gužvu. Dok bi se jednoga prekršitelja zaustavljalo, sljedeći bi se prekršitelji naglo i nasilno pokušavali prestrojiti u sporu kolonu.
Postavlja se pitanje zašto policija na takvim mjestima ne postavi policajca s kamerom ili samo s mobitelom, kako bi snimila prekršitelje bez zaustavljanja te vlasniku vozila poslala fotografiju njegova vozila s kaznom za prekršaj plus troškovi poštarine. U slučaju neplaćanja ne bi trebalo voditi prekršajni postupak, nego kaznu pribrojiti trošku registracije za to vozilo, a u slučaju odjave registracije odbiti odjavu dok se ne podmire kazne. Jasno, uz to bi se pribrajali i negativni bodovi. Danas u vladavini računala takve evidencije nisu nemoguće.
Prije pedeset godina sličan sustav kažnjavanja u prometu već se provodio u Njemačkoj. Samo po toj osnovi prometnih prekršaja mogli bi se pokrivati troškovi svih kamera i policajaca, a ujedno povećati prihodi proračuna države i lokalnih zajednica. Ako bi netko prigovarao da bi takvo potajno »čekanje u zasjedi« bilo nepošteno prema prekršiteljima, kompenzaciju bi trebalo vidjeti u odobravanju većine drugih sudionika u prometu, koji poštuju propise. Ipak najveća korist od takvoga načina kažnjavanja bilo bi poticanje na poštovanje prometnih pravila zbog veće vjerojatnosti kažnjavanja. Dakle ne visina kazne, nego vjerojatnost da se bude kažnjen.
Slično vrijedi i kod nepoštovanja zabrana parkiranja na mjestima označenim za osobe s invaliditetom, osobito pred velikim robnim kućama. Prostor za parkiranje je golem, za sve ima dovoljno mjesta. Međutim neki komotni vozači, ne želeći hodati, vole parkirati neposredno pred ulazom, baš na mjestima rezerviranim za osobe s invaliditetom. Rijetko tko ima istaknutu posebnu iskaznicu za to mjesto pa je pretpostavka da je i nema. Najčešće su to skuplji automobili, terenci i slično. Dakle riječ je o vlasnicima vozila višega standarda.
Kada bi se samo poslikali takvi automobili s njihovim registracijama i vlasnicima poslale kazne, zaustavila bi se obijesna parkiranja na štetu potrebitih. Ne moraju to biti policajci u uniformama ni čuvari parkirališta, dovoljni bi bili i sami građani. Moguće prigovore: »Zaboravio sam istaknuti karticu« ili: »Ostala mi je doma« ne bi trebalo prihvaćati. Ne treba se pitati zašto. Odgovor je zato što je iskaznica osobe s invaliditetom osobna isprava, dakle dokument kojim se potvrđuje identitet i pripadnost određenoj skupini koja ima neko pravo, u ovom slučaju pravo parkiranja na određenom mjestu, najčešće blizu ulaza u robnu kuću ili neku ustanovu.
Iskaznica se mora istaknuti, nije dovoljno da se samo posjeduje. To je kao i vozačka dozvola. Male usporedbe radi shvaćanja obveze isticanja iskaznice. Zakon o sigurnosti prometa na cestama propisuje kaznu od 30 eura ako vozač nema vozačku dozvolu kod sebe. Slično vrijedi i za osobnu iskaznicu (legitimaciju), koju prema Zakonu o osobnoj iskaznici osoba starija od 18 godina mora imati uz sebe, u protivnom zapriječena je kazna od 20 eura. Osobnom iskaznicom određena osoba dokazuje svoj identitet i određeno pravo vezano uz svoj identitet. U navedenom slučaju pravo na parkiranje na određenom mjestu rezervirano je samo za osobe s određenim stupnjem invaliditeta. Neovlašteno parkiranje nije samo neovlašteno prisvajanje prava koje nemamo samo za sebe, nego je i neovlašteno oduzimanje prava osobama s invaliditetom, koje je rezervirano samo za njih – dakle na djelu je dvostruko kršenje propisa.
U takvim i sličnim slučajevima država ne smije ostajati pasivni promatrač nepoštovanja propisa, nego mora mijenjati i prilagođavati propise na način da se poveća vjerojatnost otkrivanja i kažnjavanja prekršitelja.
