DVOJBE NAKON PRVOGA KRUGA LOKALNIH IZBORA Između neizvjesne obnove i sigurnosti napretka

Snimio: B. Čović

U ovom aktualnom izbornom trenutku građanima se nameće dvojba može li se izabrati put napretka i promjena ili samo obnova postojećega. Promjene daju nadu za bolju budućnost iako u sebi uvijek nose opasnost od promašaja. Za razliku od toga, obnova postojećega je vraćanje na ono što je bilo, odnosno u najblažem obliku zadržavanje postojećega. Dakle, obnova u sebi ne sadržava želju za stvarnom promjenom, nego je neke vrste restauracija postojećega. Ipak u krajnjem slučaju obnove nisu uspješne (povijest potvrđuje neuspjele pokušaje restauracija monarhija). Sve je završilo u kapitalizmu, a monarhije su eventualno ostale samo kao simbol prošlosti, ali ne kao oblik vladanja. Sličnu su sudbinu doživjele ili sada doživljavaju bivše komunističke zemlje. Ne doživljavaju obnovu postojećega, nego kreću putom kapitalizma. Rusija je faktično gospodarski i pravno u kapitalizmu, a Kina je formalno u komunizmu, ali gospodarski je također u kapitalizmu. Nikakva obnova ni restauracija ne će taj proces zaustaviti. Izabrani put napretka i promjena čvrsto određuje pravac, unatoč mnogim usputnim lutanjima i zaprjekama. Očito je da se svijet opredijelio za kapitalizam, ali ne bilo kakav, nego s ljudskim licem.

Svijet postaje »veliko selo«
Političke i društvene promjene uvijek počinju kad je najteže. Zato je pokušaj uvođenja komunizma zapravo započeo u Rusiji, ali se iz istoga razloga tamo i najprije urušio. Suprotnim putom započete su globalizacija i europeizacija. No i tim procesima prijeti opasnost od urušavanja jer razvijeni i bogati nemaju razumijevanja za probleme novopridošlih i nerazvijenih.

Zbog napretka komunikacija svijet se sve više globalizira i postaje »veliko selo«, u kojem svi sve znaju jedni o drugima. Ne može se više skrivati napredak jednih, a zaostajanje drugih. Počelo se glasno govoriti, pisati i uspoređivati. Ta okolnost nameće obvezu promjena, ali u pravcu napretka. Građani svijeta postaju nezadovoljni vladajućim strukturama i žele promjene nabolje, a ne obnove postojećega. U mnogim bivšim socijalističko-komunističkim državama gospodarske, društvene i političke promjene nisu krenule nabolje, nije došlo do preobrazbe, nego se obnovom vraćalo u početke kapitalizma, na tzv. »divlji kapitalizam« u kojem se napuštaju solidarnost i uzajamnost, temeljna načela katoličkoga socijalnoga nauka. U takvom »divljem kapitalizmu« čovjek ponovno postaje čovjeku vuk, a ne prijatelj i suradnik. Nije se krenulo od pozitivnih dostignuća čovjekoljublja civiliziranoga i naprednoga humaniziranoga zapadnoga svijeta, nego su mnogi počeli ponovno od početka kao da nema nikakvih povijesnih pouka. Ne ostvaruju se očekivane društvene, gospodarske, političke ni zakonske promjene, a istodobno se zanemaruju duhovne i moralne vrijednosti. Tomu je pridonio mnogo i sam zapadni kapitalizam, koji je zbog nestanka straha od komunizma postao obijestan, nekritičan i bahat.

Narodi i ljudi kao pojedinci htjeli su promjene, željeli su boljitak, slobodu, uvažavanje individualnoga dostojanstva, socijalnu sigurnost i slično. Dakle, očekivali su preobrazbu i promjene, a ne samo »povratak u prošlost« ni povratak u divlji neoliberalni kapitalizam. Nudi im se pravo na stare simbole, znakovlje i nazivlje, što ima sve svoju važnost i značenje, ali od toga se ne živi. Hrvatska je u promjene krenula s relativno boljih početnih pozicija, ponajprije zbog bližega susjedstva zapadu kojemu je bila više otvorena od nekih istočnoeuropskih zemalja, ali je zbog Domovinskoga rata izgubila tu prednost. Međutim, rat ne može biti trajna isprika za toliko zaostajanje. Iako se u traženju uzroka zaostajanja mogu pronalaziti olakšavajuće okolnosti, ipak nema potpunoga opravdanja.

Brojni su se ateisti formalno preobratili

Zato se glede činjenice zaostajanja nameću određena pitanja: Zašto se to dogodilo, zašto se ide baš tako i može li se drugačije? Odgovor se treba tražiti u činjenici da nije došlo do bitne promjene u duhovnom i moralnom promišljanju. Zadržao se »trostruki moral« u kojem političari svoje zasluge veličaju, a svoje pogrješke ublažavaju, prema sebi primjenjuju drukčija i blaža mjerila nego prema svojemu bližnjemu. Prema drugima žele provoditi pravdu, a prema sebi su puni milosrđa i opravdanja. U tome ne bi bilo ništa loše kada se ne bi pretjerivalo u obećanjima ili galamilo samo da se bude u medijima. Brojni su se ateisti formalno preobratili i sada glume vjernike, a nekadašnji anacionalisti postaju najvatreniji nacionalisti, domoljubi i rodoljubi. Skrivaju svoju prošlost i podatke u svojim životopisima, tako da su im određena razdoblja života prazan prostor. Mnogi okrivljuju svoje roditelje za propust moralnoga i vjerskoga izgrađivanja. Takvo postupanje i ponašanje nije dokaz za pravo obraćenje, jer pogrješke i zablude ne treba skrivati i zatajivati.

Zadržao se »trostruki moral« u kojem političari svoje zasluge veličaju, a svoje pogrješke ublažavaju, prema sebi primjenjuju drukčija i blaža mjerila nego prema svojemu bližnjemu. Prema drugima žele provoditi pravdu, a prema sebi su puni milosrđa i opravdanja. U tome ne bi bilo ništa loše kada se ne bi pretjerivalo u obećanjima ili galamilo samo da se bude u medijima.

Zato politički sustav, ali i svaki pojedinac, posebice političar, moraju potvrđivati svoju spremnost rada na poboljšanju pravednoga društvenoga poretka i ostvarivanje demokratskoga političkoga sustava, ne samo načelno, nego i pojedinačno kao svoje osobno življenje. U donošenju propisa koji uređuju odnose među ljudima, skupinama i narodima političar mora misliti kako na cjelinu tako i na svakoga pojedinca kao čovjeka, a ne ostavljati ga prepuštenoga samomu sebi. Ne može država biti »socijalna« samo zato što je tu riječ ugradila u svoj ustav ili zato što ima propise o socijalnoj skrbi ako sve više njezinih građana dolazi u položaj potrebe traženja socijalne skrbi jer imaju sve manje mogućnosti da svojim radom osiguraju dostojan život ili traže svoju novu domovinu u inozemstvu.

Tako treba prosuđivati političare, posebice prigodom svakih izbora, cijeneći ono što je dosad učinjeno i važući učinjene pogrješke u odnosu na one političare koji nude svoja obećanja iako nisu dokazani. Školski primjer mogu biti ponovni uspjesi zatečenih gradonačelnika Zagreba, Osijeka, Rijeke i drugih, koji su bez problema ušli u drugi izborni krug s najvećom mogućnošću da budu ponovno izabrani. Građani su ocijenili ostvarenje njihovih dosadašnjih obećanja, kao i njihove promašaje, dakle s vjerom i nadom u daljnji napredak, dok su ostali skeptični prema obećanjima novih »jurišnika« na njihova mjesta. Jesu li izabrali sigurnost i izvjesnost?

IZVORGlas Koncila br. 21/2017.
Prethodni članakPOSEBAN DONOR PETAR BIJELIĆ Bolest djece potaknula ga na darivanje
Sljedeći članakTREBA LI SVEĆENIK BITI SRETAN? Prava ljubav ne očekuje uzvrat