U vremenima u kojima se nalazimo kao braća i sestre diljem svijeta bitno je pokazati zajedništvo i solidarnost kako bismo nadvladali nedaće koje su nas zahvatile. Na to nas podsjeća i Papinsko vijeće »Iustitia et pax« koje je 2004. godine objavilo Kompendij socijalnoga nauka Crkve, dokument koji je namijenjen kršćanima, ali i svima koji se zauzimaju za boljitak društvenoga života. Sv. Ivan Pavao II. u jednoj je svojoj enciklici napisao da je »socijalni nauk instrument evangelizacije jer naviješta Boga i otajstvo spasenja u Kristu svakomu čovjeku i otkiva čovjeka njemu samomu«. Solidarnost u kontekstu načela socijalnoga nauka Crkve izdvaja se kao važna komponenta društvenosti ljudske osobe, jednakosti sviju te zajedništva koje vodi jedinstvu. Kardinal Joseph Höffner izdvaja tri načela uređenja društva u katoličkom socijalnom nauku, a to su redom načelo solidarnosti, načelo općega dobra i načelo supsidijarnosti. Nadalje naglašava da se načelo solidarnosti zasniva na uzajamnoj povezanosti i moralnoj odgovornosti. S druge strane, u Kompendiju se navodi da se načelo solidarnosti sastoji od komplementarnih aspekata socijalnoga načela i moralne krjeposti.
Kada se govori o socijalnom nauku Crkve, najviše se ističu načela koja promiču opće dobro i dostojanstvo ljudske osobe, a to su načelo solidarnosti i supsidijarnosti. Spomenuta načela proizlaze »iz susreta evanđeoske poruke i njezinih zahtjeva sažetih u vrhovnoj zapovijedi ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu i u pravednosti s jedne te problemima koji proizlaze iz društvenoga života s druge strane«. Načelo općega dobra bitna je sastavnica društvenoga života i proizlazi iz »dostojanstva, jedinstva i jednakosti svih osoba«, a tu su još zaštita okoliša, mir, pravednost, sloboda i istina koji su neka od područja koja se problematiziraju u Kompendiju.
Važno je osvijestiti da svi, pa i mi mladi, imamo dug prema društvu u koje smo uključeni te se to očituje upravo kroz načelo solidarnosti, tako da pomažući drugima, vraćamo dug društvu. Načela socijalnoga nauka Crkve služe nam kao upute u našem osobnom i društvenom životu i ako ih se držimo, društveni život možemo učiniti boljim.
Katolička se Crkva od davnina brinula o siromašnima, otvarala brojne škole, sveučilišta i bolnice u najzabačenijim dijelovima svijeta, što ju čini jednom od najvećih »organizacija« koja svoje resurse poklanja onima kojima su pomoć i materijalna sredstva najpotrebniji. Stoga brojne biskupije, pa tako i hrvatske, imaju svoje Caritase koji su svojevrstan dokaz ljubavi prema bližnjemu. Zbog potresa koji su nedavno pogodili hrvatska područja sve više čitamo i slušamo o karitativnim biskupijskim te župnim skupinama, ali valja istaknuti da Caritas djeluje 365 dana u godini i tako promiče ono o čemu Crkva podučava svakoga od nas: vjera bez djela je mrtva.
Činjenje djela ljubavi, ističe papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici »Bog je ljubav«, zajedno s naviještanjem Božje riječi i dijeljenjem sakramenata, jedno je od najbitnijih područja crkvenoga djelovanja. Međutim, na to smo pozvani svi kao pripadnici Katoličke Crkve pa papa emeritus podsjeća da je »ljubav prema bližnjemu, ukorijenjena u ljubavi prema Bogu, na prvom mjestu te zadaća svakoga pojedinoga vjernika.« Takva zadaća »za posljedicu ima da ljubav također treba biti organizirana kako bi bila uređeni oblik služenja« te je zato Crkva ustanovila Caritas i na općoj, ali i na biskupijskim te župnim razinama. Zahvaljujući upravo svojoj dobroj raširenosti i organiziranosti, Caritas je usmjeren na pružanje pomoći vjernicima Katoličke Crkve, ali i onima koji nisu njezini članovi. Tako Caritas nadilazi granice Crkve, a biblijska priča o milosrdnom Samarijancu podsjetnik je da kao vjernici trebamo pomoći svakomu čovjeku kojega susretnemo bez obzira tko je prema nacionalnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj pripadnosti. Upravo ovih dana svjedočimo takvoj ljubavi koja ne misli o krvnim zrncima, nego joj je u fokusu iskrena suosjećajnost i solidarnost prema drugomu koji je u potrebi.
Vraćajući se ponovno na encikliku pape Benedikta XVI., treba reći da on ističe jednu važnu i u doba društvenih mreža vrlo aktualnu stvar. Naime, sva dobra djela pozvani smo činiti u poniznosti i skrovitosti jer će tim više ona biti plemenitija i draža Gospodinu. Na to nas podsjeća i Krist u svojoj propovijedi na gori: »Ti, naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.«
Hrvatski Caritas u svakoj se teškoj situaciji još od ratnih devedesetih pokazao kao uporište solidarnosti, ljubavi, zajedništva, vjere i humanosti. I u ovim novim potresima koji su pogodili Petrinju, Sisak, Glinu i okolna sela i naselja ponovno se pokazao kao jedan od najvećih pomagača usmjeren isključivo na dobrobit stradalih. Rijeke volontera i donacija slile su se prema Sisačko-moslavačkoj županiji, a organizacija je na svim razinama od prvih trenutaka potrebe bila na terenu – od nacionalne do župne razine. Važno je istaknuti i zahvaliti svim župljanima, župnicima, svećenicima, časnim sestrama, kao i biskupima i svim ostalim vjerskim i laičkim volonterima i djelatnicima koji su se ovim trenutcima odvojili od straha u kojem su i sami te nesebično žrtvuju svoje vrijeme kako bi pomogli svim ugroženima.
Stanovnicima Sisačko-moslavačke županije u sanaciji štete od potresa pomoć su pružile organizacije i pojedinci iz cijele Hrvatske, ali i šire. Uz materijalnu, nužnu duhovnu pomoć osobama pogođenim potresima pruža i Caritas Sisačke biskupije, u kojem volontira i velik broj mladih. Jedan od njih je Tomo Rajić, 19-godišnji student ekonomije poduzetništva iz Siska, kojega je ova situacija potaknula na solidarnost s unesrećenima.
»Ovu situaciju koja nas je pogodila shvatio sam kao poziv u pomoć potrebitima te kao priliku za pomaganje drugima. Od trenutka potresa do sada nisam stao pomagati«, ističe Tomo. Pridruživši se Caritasu Sisačke biskupije, kaže naš sugovornik, bio je ugodno iznenađen brojem mladih koji su odlučili svoje vrijeme staviti na raspolaganje potrebitima. Budući da je njegova obitelj dobro i nije pretrpjela veće štete u potresima, odluka o pomaganju drugima nije bila teška. »Motivacija za ovakav rad jednostavno je u svima nama te ju mi samo moramo slijediti«, napominje. Najbolji primjer solidarnosti Tomi su ljudi svih dobi koji su izdvojili svoje vrijeme te u ovim izazovnim vremenima odlučili pomoći drugima. Unatoč umoru nakon cijeloga dana volontiranja, osjećaji ispunjenja i zahvalnosti neizbježni su jer solidarnost stvara posebnu vezu između volontera Caritasa i osoba kojima pomažu. Stoga za kraj Tomo potiče mlade na nesebičnost: »Budi solidaran, pomozi drugima jer blaženije je davati nego primati, a dragi Bog to sve vidi.«
Priredili: K. Jakobović, M. Labaš, E. Pinter, J. Radoslavić
