U posljednje vrijeme sve se više govori o dvjema Hrvatskama, najčešće misleći na jednu zdravu, radinu, poštenu, bogobojaznu, i drugu, u manjini, ali glasnu, koja je ogrezla u elitizmu i korupciji te joj ništa nije sveto. No ovaj put statistički gledano, doista s ove granice smrti postoje dvije Hrvatske – jedna u domovini, a druga – možda još i brojnija – u iseljeništvu (nedavno se pojavio podatak među mjerodavnima da u Hrvatskoj živi 3,8 milijuna ljudi, a u svijetu je oko 5 milijuna Hrvata i njihovih potomaka). Pod tim brojčanim vidom utoliko je važnije svratiti pozornost na visoke crkvene obljetnice koje se tiču našega iseljeništva: 60 godina Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, 80 godina hrvatskoga dušobrižništva u Njemačkoj i Austriji te 100 godina Hrvatske franjevačke kustodije svete Obitelji u Sjedinjenim Državama i Kanadi. Obljetnice dušobrižništva hrvatskih katoličkih vjernika proslavljene su u ponedjeljak 13. travnja u Zagrebu u organizaciji Vijeća Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu, kada su se u govorima nizala imena zaslužnih crkvenih ljudi kroz povijest te se govorilo o sadašnjim i budućim izazovima.
No postoji i još jedan pogled na hrvatske iseljenike, o kojem se nerado govori i piše. Možda je najveća potvrda da ima nečega čak i nadnaravnoga kada se isti narod razdvaja, to što se potiče antagonizam između jednih i drugih. Riječ je o antagonizmu koji nije urođen, nego je najčešće ubrizgavan od neke treće strane: oni koji su otišli krive za to one koji su ostali; oni koji su ostali krive one koji su otišli za svojevrsno dezerterstvo u odnosu na domovinu. Jasno je da su oba »okrivljavanja« mahom pogrješna, lažna, iskrivljena, a postoje u umovima zločestih kreatora javnoga mnijenja. Oni su u jedno sigurni: potencijalna snaga naroda u Hrvatskoj i iseljeništvu tako je velika da je pošto-poto treba umanjiti. Oslabljen narod očito je političarima najpoželjniji, jer kako drugačije protumačiti da ni jedna vlast do sada nije uspjela ništa ozbiljnoga napraviti da bi potaknula iseljenike na povratak? Štoviše, sve vlasti u 21. stoljeću pogodovale su novomu gotovo pa egzodusu Hrvata, pogotovo nakon ulaska u Europsku uniju. Bez lažne skromnosti može se reći da je naum da se narod rastepe, podijeli, asimilira i dezintegrira spriječila najviše Katolička Crkva koja nije među iseljeništvom provodila politiku ikoje države, nego promicala evanđeoski put vječnoga spasenja za svakoga iseljenoga vjernika.
Vjerojatno toga u Jutarnjem listu nisu ni svjesni, ali kad su uoči spomenutih iseljeničkih obljetnica objavili intervju o hrvatskom iseljeništvu s dr. Nikolinom Židek, povjesničarkom sa Sveučilišta Carlosa III. u Madridu, gotovo navijajući da znanstvenica čitavomu iseljeništvu nalijepi nacionalističku etiketu, njezini odgovori pošli su u drugom smjeru. Iz njezinih se odgovora može shvatiti da je hrvatska emigracija zapravo bila čuvarica nacionalnoga sjećanja koje se pod komunističkim režimom nije smjelo ni spominjati. Iz njezinih se odgovora može shvatiti da je stradanje na hrvatskom križnom putu (bleiburška tragedija) temeljni događaj na kojem se gradi identitet zajednice kao isključivo žrtve, uspoređujući osjećaje hrvatskih iseljenika s Armencima nad kojima je izvršen genocid. Da hrvatsko iseljeništvo nije bilo neka nacionalistička sekta potvrđuju njezine riječi da je većina organizacija izvan domovine zagovarala buduću demokratsku, ustavnu republiku, a ne obnovu NDH u izvornom obliku. Ključna se njezina poruka može prereći u tvrdnju da se istina o hrvatskoj tragediji, oblikovna u emigraciji, nakon devedesetih postupno prelijevala i u demokratsku Hrvatsku.
Time je pastoralna skrb za hrvatsku emigraciju utoliko važnija jer ona čuva i sjećanje i identitet, čuva narodni križni put, ali je i svjedokinja svih političkih neuspjeha u domovini. Još »samo« jedno nedostaje: da dvije Hrvatske postanu jedno.
