Krajem studenoga objelodanjen je u Beču 112 stranica dug izvještaj koji potpisuje 15 članova Multidisciplinarne stručne skupine koju je, da bi riješio pitanje održavanja komemoracije žrtava na Bleiburgu, osnovao austrijski ministar unutarnjih poslova. Austrijskoj saveznoj vladi stručnjaci su predložili sljedeće: na Bleiburgu ubuduće treba »zabraniti skup«. U Hrvatskoj i inozemstvu bilo je u političkim i medijskim krugovima onih koji su trijumfalistički isticali takav prijedlog austrijskih stručnjaka, no istodobno su zanemarili za vjernike i za sve ljude dobre volje ključnu napomenu ekspertne skupine: »Čak i ako bi se ubuduće zabranila manifestacija u smislu okupljanja, kao što se održavala posebice u godinama prije 2020., nije isključeno da unatoč tomu može doći do obilježavanja spomena na mrtve. Stručna skupina izričito naglašava da se ne izjašnjava protiv sjećanja na mrtve ili protiv katoličke mise.« Stoga bi se na objavljeni izvještaj osim sa znanstvenih, društvenih, političkih gledišta, te napose kroz diplomatske mehanizme, moglo osvrnuti i iz perspektive hrvatskih katoličkih vjernika.
Kada se pročitaju riječi austrijske petnaestorke da nije našla uporišta da se izjasni protiv sjećanja na mrtve, ili protiv katoličke mise, postaje očita jalovost dugogodišnje manipulacije onih u domaćim i inozemnim krugovima koji su iskrenu molitvu na Bleiburškom polju proglašavali političkim skupom. Nadalje, s odmakom od dvije godine, palo je u vodu obrazloženje na temelju kojega je i mjesna austrijska biskupija Gurk-Klagenfurt olako uskratila dopuštenje za pontifikalnu misu u svibnju 2019. na Bleiburgu, za koju su iz hijerarhije tada tvrdili da je »dio političko-nacionalnoga rituala koji služi selektivnu doživljavanju i tumačenju povijesti«. Da je istina nešto posve drugo, domaća i strana javnost mogla se uvjeriti i čitajući ove godine objavljenu zbirku biskupskih propovijedi na bleiburškim zadušnicama za žrtve križnoga puta hrvatskoga naroda i za žrtve svih totalitarnih ideologija. Hrvatska biskupska konferencija to je mudro učinila objavivši sve propovijedi na trima jezicima – hrvatskom, njemačkom i engleskom.
Postoji još jedna važna pouka iz austrijskoga izvještaja koja je izravno povezana sa zločinima nakon Drugoga svjetskoga rata koji su doveli do križnoga puta hrvatskoga naroda. Nevjerojatno je, naime, da se u Hrvatskoj s državne razine do dana današnjega izbjegava izravno i nedvosmisleno proglasiti komunistički režim zločinačkim i to bez uvijanja uvrstiti npr. u udžbenike povijesti, kao što se to s pravom učinilo prema sramotnim zločinima nacista i fašista. A austrijski pak stručnjaci s lakoćom tvrde: »Komunističko preuzimanje vlasti bilo je povezano s ekstremnim nasiljem koje je koštalo života stotine tisuća osoba ili ih je nagnalo u bijeg. Do danas je prisutna činjenica masovnoga ubijanja najmanje 60 tisuća posebice hrvatskih i slovenskih vojnika i pripadnika paravojske, kao i civila koji su bježali s njima.« Austrijski znanstvenici okupljeni u komisiji jasno navode da su zločine počinili jugoslavenski partizani te da su mnoge masovno bez suđenja likvidirali na obližnjim stratištima… Kada takve tvrdnje dođu iz stručnih krugova izvan Hrvatske, one čak mogu postati usluga sadašnjoj hrvatskoj politici da sada lakše inzistira na odgovornosti za zločine te da se hrabro suoči s onima koji i danas u domovini i inozemstvu stigmatiziraju hrvatski narod i državu, a još za to uživaju i povlastice.