– Samo da mi je naći jednoga koji je prošle subote, famoznoga 9. svibnja, bio na »triatlonu«: na Hodu za život, Trnjanskim kresovima i svehrvatskom nogometnom derbiju, i to ne po novinarskom ili kakvom »udbokos« špijunskom zadatku, već po svome srcu, tada bih rekao da nam Hrvatska nije podijeljena! A da mi se jave čak dva koja su svojim odlaskom sjedinila sva ta tri »sigurnosno opasna događaja«, bio bi mi to dokaz da smo svi zajedno kao nokat, kao nikad jedinstveni u očuvanju ne znam kojih vrijednosti… Jedva sam, od straha, i pristao na ženin poziv (da ne reknem prisilu) da i mi »mrelci« hodamo za život, ako je to tako opasno da svaki od nas, skupa s onom milom dječicom u kolicima i njihovim mladim mamama i tatama u povorci, mora imati svoga policajca za pratnju. Pod stare dane počeh ići na »visokorizična javna okupljanja«, a još od djetinjstva izbjegavao sam ikakva osim nedjeljne mise?! Doživjeh da me snage reda moraju čuvati, pa tko bi to sanjao! Ali eto, drago mi je da sam otišao, jer ovako sam konačno i ja bio na Thompsonovu koncertu. Istina s jednom pjesmom, ali srce mi cijelu Hrvatsku dohvatilo dok se »Lijepa li si« pjevalo! Ponese te, zaboraviš načas da i nije baš tako lijepa… Eh, da nas ne trebaju snage reda čuvati dok to pjevamo; eh, da je naći te subotnje »triatlonce«…
– Pa nije toga dana bio triatlon, nego »četveroboj«! – baš u trenu opasnosti visokog zanosa prekinu me Franc. – Bila je još jedna proslava: rođendan Europske unije. I baš na to slavlje, koje jedino nije bilo rizično i opasno, premda su ga na Jelačić plac prebacili valjda baš zato ne bi li i ono takvo postalo, na to sam ja išao! Išao sam proslaviti rođendan Europe da čujem o konkretnim problemima koji me tište, da saznam zašto me košarica u slovenskom dućanu znanoga njemačkog trgovačkog lanca, za koji je još jedinstveni Oliver reklamu pjevao, košta duplo manje nego u Hrvatskoj? I zašto pod stare dane opet moram u inozemstvo da bih jeftinije prošao?… Hm, zapravo to i nije inozemstvo, kažu da smo u Europi bez granica? Istina, ne pokazujem putovnicu kad putujem u Brežice da za dvostruko manje eura kupim osnovne namirnice u istome dućanu, u »istoj zemlji«… Hm?
– Dobro, i što si saznao na toj nerizičnoj europskoj proslavi? – prekidam sad ja njega.
– Pa… zapravo… – zbuni se Franc – dočekale su me male gimnastičarke i gimnastičari sa svojim programom, svojim premetima, »zgrčkama«, preskocima i »zvijezdama«, srećom ne petokrakima… Da samo vidiš kako vješto izvode stoj na glavi i rukama, kako gipko skaču i doskakuju! Baš je bila milina gledati ih, onako sitne, a okretne i spretne…
– Eto, znači mogao si naučiti kako se izvodi »premet s petsto eura«, »špaga bez šparoga«, »salto mirovinale« ili koji drugi element fleksibilnosti i ravnoteže presudan za preživljavanje u našoj dobi. I našoj velikoj državi Europi u kojoj smo svi ravnopravni gotovo kao u onoj mrskoj državi, koju nam naši vođe ne daju zaboraviti čak ni u ovoj »trećoj mladosti«.
