Svibanj i lipanj u brojnim su hrvatskim gradovima već godinama mjeseci hodanja za život – a time i mjeseci najintenzivnijih medijskih, političkih i kulturnih juriša na samu ideju zaštite života od začeća do prirodne smrti. Premda bi se činilo da će ti juriši biti time uljudniji što je društvo u kojem se odvijaju »naprednije« ili »zapadnije«, »progresivnije« ili »liberalnije« – kako se već tepa društvima u kojima se pobačaj uvriježio kao nadomjestak ćudoređu, a eutanazija kao zamjenica za milosrđe – stvarnost će takvu naivnost opovrgnuti. Naime rijetko je u kojoj zemlji pokret za život izložen tolikim pritiscima kao u Nizozemskoj: zemlji koju osim većinske nereligioznosti »resi« i iznimna dostupnost pobačaja i eutanazije. O tim je pritiscima tijekom sudjelovanja na nedavnoj konferenciji »Život, dakle, biraj!« za Glas Koncila govorio jedan od glavnih nositelja nizozemske borbe za život Hugo Bos, predsjednik zaklade »Civitas Christiana« koja provodi kampanju za život »Stirezo«.
Dvije protuteže izumiranju kršćanstva
Da riječ »borba« nije u tom kontekstu neprikladna, potvrđuje Bosov osvrt na stanje kršćanstva u njegovoj domovini. »Kršćani u Nizozemskoj mogu izbjeći izumiranje jedino tako da postanu borbena, kreativna manjina. Od 30 posto kršćana u Nizozemskoj nešto više od polovice čine katolici, a samo ih pet posto pohađa misu. Pa čak je i među njima malo onih koji pristaju uz crkvene dogme poput transsupstancijacije, bezgrješnoga začeća ili papine nezabludivosti. To objašnjava i statistički pad broja krštenja, potvrda, vjenčanja – pa čak i sprovoda. Jedina je protuteža toj pojavi trend prelaska mladih na katoličku vjeru, premda manje izražen nego u Francuskoj ili SAD-u. A dodatan je znak nade to što su unatoč padu broja zvanja mladi svećenici sve moralno konzervativniji.«
Moralna podjela koja traje desetljećima
Situacija koju opisuje sugovornik osobita je upravo po dvojakoj ulozi svećenika u njezinu nastanku. »Kroz povijest smo imali herojske svećenike poput kardinala de Jonga, koji je otvoreno prosvjedovao protiv nacizma tijekom Drugoga svjetskoga rata, i svetoga Titusa Brandsme, koji je umro u koncentracijskom logoru. No upravo je glas jednoga svećenika u Senatu bio presudan za legalizaciju pobačaja 1984.«, navodi Bos, dodajući da se slična podjela održala sve do danas.
»Kada sam 2013. godine pokrenuo ‘Civitas Christiana’, našemu prvomu događaju uz jedanaest je svećenika nazočio i jedan biskup, što nam je bilo iznenađujuće ohrabrenje. I dalje priređujemo susrete za svećenike jer su oni izloženi golemu pritisku medija, ali i svojih župnih vijeća, a ponekad čak i biskupa. Dio svećenstva smatra nas ‘previše katoličkima’. Tako smo se suočili i s crkvenim prigovorima zbog protivljenja načelima Francuske revolucije. Zaista ne razumijem kakvo bi drugo stajalište katolik mogao zauzeti prema toliko krvavoj i antiklerikalnoj revoluciji«, ističe Bos.
Etičkoj krizi civilizacije treba pristupati cjelovito
Premda rad njegove zaklade nadahnjuju vrjednote katolištva, na koje se obratio u odrasloj dobi, sugovornik primjećuje da ga je još za odrastanja u kalvinističkoj obitelji užasavala pomisao na pobačaj. »Ako postoji pobačaj, teško se više može govoriti o civilizaciji. Civilizaciju ne čini puka uljudnost ili dolično odijevanje, nego ponajprije zaštita najmanjih i najranjivijih. No pobačaj je samo najstravičniji način na koji se ta zaštita dokida. Rastava, kontracepcija, kohabitacija, nestanak čednosti i razne vrste nemorala raširene u obiteljskom životu – sve su to dijelovi iste etičke krize pogoršane ateističkom sekularizacijom te im valja pristupati cjelovito«, tvrdi Bos.
Plodovi »zabrinjavajućega« fenomena osjete se i u nestanku neutralnosti
A koji se plodovi takva pristupa naziru u Nizozemskoj? »U posljednjih osam godina broj sudionika Hoda za život narastao je od tisuće na više od deset tisuća. Posljednjih su se godina pojavile i organizacije koje pomažu ženama u potrebi, obrazovno djeluju u školama i pravno se bore protiv pobačaja. Iako pokret za pobačaj još uvijek napreduje, pokret za život raste ‘iz baze’.« Sugovornik napominje da čak i mediji skloni pobačaju izvještavaju o tom »zabrinjavajućem« fenomenu, a njegove se posljedice vide i u politici.
»Unatoč određenim porazima – poput ukidanja obveznoga razdoblja čekanja prije pobačaja – svjedočili smo i nekim pobjedama: zakon koji pobačaj tretira kao ljudsko pravo odbijen je u parlamentu. Prije deset godina bilo je nekoliko stranaka koje su se protivile pobačaju i nekoliko njih koje su ga podupirale, a većina je bila ‘neutralna’. Danas je ta sredina nestala; broj stranaka koje osporavaju pobačaj porastao je u odnosu na broj stranaka koje ga odobravaju. Većina stranaka koje se protive pobačaju tek su konzervativne, a drugim se političkim nazorima protive katoličkomu nauku; ali svaka promjena koja promiče zaštitu nerođenoga djeteta pozitivna je«, smatra Bos.
Vidljivost – cilj, ali i križ
Ključ te promjene sugovornik pak prepoznaje u biblijskoj slici. »Jedna od prvih zadaća pokreta za život jest okupiti ljude i podići im svijest da nisu sami – baš kao što je Bog obeshrabrenomu proroku Iliji otkrio da postoji sedam tisuća onih koji se nisu poklonili Baalu. Stoga naš zadatak nije uzaludan čak ni u izrazito sekulariziranu okruženju. Usprkos svim zaprjekama naša je organizacija dosegnula 470 tisuća ljudi – ljudi koji su potpisali naše peticije, naručili naše knjige ili nam dali donacije. Zahvaljujući tim donacijama, i možemo djelovati, za razliku od pokreta za pobačaj, koji uglavnom ovisi o državnom financiranju. To odražava pravu razinu potpore našemu cilju«, tumači Bos.
No postoji i druga strana takve vidljivosti. »Naše kampanje protiv pobačaja doživljavaju marketinške opstrukcije – poput uskraćivanja prostora za veleplakate – a naši članovi trpe i fizičke napade zbog molitve u javnosti. Policija nas ne štiti, a u pojedinim slučajevima čak dijeli informacije o našim aktivnostima s protuprosvjednicima, što potiče daljnje nemire. Međutim mi ne pribjegavamo nasilju; prosvjedujemo u miru, otvoreni za sve ljude dobre volje i posve svjesni da simpatije zagovornika pobačaja za nas rijetko mogu biti dobrim znakom.«
Usred progona u Nizozemskoj nadahnuti hrvatskim blaženikom
Dobar znak sugovornik stoga prepoznaje u progonu koji njegova organizacija proživljava zbog kampanje usmjerene protiv radikalnoga programa spolnoga odgoja u nizozemskim školama. »Program je petogodišnjacima predstavljao teme poput masturbacije, ne libeći se tvrditi da djeca u maternici izvode spolne čine ili predlagati aktivnosti ravne spolnomu zlostavljanju, poput međusobnoga dodirivanja genitalija. Od takvih nastranosti ne zaziru samo kršćani, nego i većina društva, te je kampanja postigla znatan društveni utjecaj. Iako roditelji inače vjeruju stručnosti učitelja svoje djece, više od 100 000 djece istupilo je iz programa – čak i u nekršćanskim školama – a organizaciji koja stoji iza programa proračun je smanjen sa 24 na 6 milijuna eura«, navodi Bos.
Ne začuđuje što je njegova organizacija potom izložena i pravnomu progonu zbog navodnoga širenja dezinformacija. »Prije dvije godine pokušali su nam i zatvoriti bankovni račun. Znali smo da nismo učinili ništa nezakonito te se nismo bojali ishoda. Ali pritisak se nije zadržao na tome: zbog pravnoga postupka usluge nam je uskratila i tvrtka koja nam omogućuje internetske uplate donacija. No u tome vidim samo znak njihove slabosti i naše učinkovitosti. Unatoč mogućemu gubitku sudskoga spora ostajemo samouvjereni – baš kao što je bio i kardinal Stepinac. On je možda izgubio na tadašnjem sudu, ali danas nitko ne dvoji tko je bio pravim pobjednikom. I mi smo se odbili pokloniti nedodirljivu idolu i ljudi već vide kako se on urušava«, zaključuje Bos.
Nadu u pobjedu nad pobačajem jamči – Marija
