Vrijeme pandemije koronavirusne bolesti, nakon koje svijet nije više isto mjesto za život i koja je duboko utjecala na promjenu društvenih odnosa, zacijelo će još mnoge godine biti predmet istraživanja mnogih znanstvenih grana, a ne samo medicine ili farmacije. I s gledišta katoličke vjere moglo bi se o tom vremenu govoriti na razne načine, no nakon najveće mise koja se u svijetu slavila nakon izbijanja pandemije – mise završetka Međunarodnoga euharistijskoga kongresa koju je u Budimpešti predvodio papa Franjo, sa sigurnošću se može reći da se ondje dogodila velika pobjeda euharistije.
Prije samo godinu i pol dana, krajem ožujka 2020., papa Franjo je na praznom Trgu sv. Petra, držeći u rukama pozlaćenu pokaznicu u kojoj se čuvala hostija, Presveti Oltarski Sakrament, sam stojeći, zazivao Božji blagoslov na čovječanstvo moleći da prestane pandemija koja je uzimala brojne živote ljudi, a 12. rujna ove godine, okružen stotinama svećenika, biskupa i kardinala, pred više od sto tisuća prisutnih vjernika i milijuna onih koji su diljem svijeta pratili to misno slavlje preko televizijskoga prijenosa, uzdizao je u svojim rukama hostiju, pobjedonosno Tijelo Kristovo. Time kao da se dogodio epilog višemjesečnoga i nerijetko dramatičnoga posta vjernika od euharistije, jer nastupila je velika pobjeda mise, koja je preživjela pandemiju unatoč tomu što ju se s raznih mjesta čak proglašavalo velikom prijetnjom za zdravlje ljudi.
Protupandemijske mjere posebno su bile oštre prema slavljenju misa, čak i bez obzira na to održavale se one na otvorenim prostorima (to su iskusili i hrvatski vjernici). Dok su vlasti u pojedinim zemljama često žmirile na masovne šopinge, na pohode turističkim središtima i noćnim klubovima, istodobno je bilo čak slučajeva da je policija rastjerivala vjernike koji su, poštujući propisane mjere, molili u crkvama. Bujale su lažne vijesti da se na području pojedinih biskupija odlučilo »ukidati mise«, iako su svagdje svećenici, i u najgore pandemijsko doba, mise svakodnevno slavili, bez obzira na to što narod na njima nije mogao sudjelovati.
Pitanje je zašto je u Hrvatskoj i zapadnoj Europi glavna medijska struja – uključujući i hrvatsku javnu televiziju koja nije smatrala shodnim prenositi to slavlje – podcijenila misu s Papom u Budimpešti, svodeći taj milosni događaj najčešće tek na šture slike susreta s mađarskim predsjednikom vlade. Ako je razlog tomu strah da javnost počne misliti da iz srednje Europe može doći nešto veliko i važno, to je doista jadno. Međunarodni kongres u Budimpešti itekako se kao velik i važan ticao hrvatskih vjernika, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što su u križu koji je dominirao prostorom ugrađene relikvije hrvatskih blaženika – kardinala Alojzija Stepinca, svećenika Miroslava Bulešića, Drinskih mučenica…
Onima koji šire antagonizam prema Bruxellesu kao sjedištu EU-a, ili ga adoriraju pritom umanjujući važnost srednjoeuropske povezanosti, možda nije poznato da međunarodnih euharistijskih kongresa vjerojatno ne bi bilo da baš u Bruxellesu još u 19. stoljeću nije postojala glasovita kapelica u kojoj se posebno častio euharistijski Krist, i koja je nadahnjivala rast čašćenja Presvetoga Oltarskoga Sakramenta diljem europskoga kontinenta. Čitavi romani mogli bi se ispisati o tome što se sve događalo s tom kapelicom u središtu Europske unije. No unatoč peripetijama, u Bruxellesu se i dalje tiho časti euharistijski Isus, premda se to danas događa pred svetohraništem koje se nalazi u kripti ekumenske kapelice Uskrsnuća Kristova, znakovito, u podzemlju. Bez obzira na to kako će završiti neka buduća europska politička preslagivanja, štovanje euharistijskoga Krista i u Bruxellesu i u Budimpešti dokazuje da je europsko kršćanstvo – neuništivo.
