ZNAKOVITO MANIPULIRANJE HRVATSKOM RUKOMETNOM REPREZENTACIJOM Nametanje umjetnoga perfekcionističkoga sindroma

Foto: Shutterstock

Nakon što je na Svjetskom prvenstvu u rukometu hrvatska reprezentacija pobjedom nad Španjolskom ušla među četiri najbolje reprezentacije na prvenstvu u medijima se pojavila tvrdnja da hrvatska nacija diše kao jedan. Ta se netočna tvrdnja nije pojavila slučajno, nego je poslužila za stvaranje okolnosti u kojima je moguće javnost navući na perfekcionistički sindrom koji dobro obično posluži kao izvrsna prilika za svojevrsno potapanje zanesenih, za grubo prizemljenje u razočaranosti. Slične manipulacije događaju se češće u hrvatskoj javnosti i s hrvatskom javnošću pa ta pojava zaslužuje promišljanje i osvrt.

Kad je hrvatska rukometna reprezentacija, koja je vrlo popularna jer je i hrvatska i uvelike vjernička, a športski i vrlo kvalitetna, otišla na Svjetsko prvenstvo u Francusku, nije bilo većih očekivanja jer je ta reprezentacija znatno pomlađena, a izbornik je obećao samo plasman u četvrtfinale, dakle među osam najboljih reprezentacija. Nastup hrvatskih rukometaša pratili su uglavnom oni koje zanima šport, a poznato je i najnormalnije da puno ljudi nema nikakvoga interesa za športska natjecanja, kao što je poznato i da dio građana u Hrvatskoj nema nikakvoga, osim negativnoga odnosno neprijateljskoga interesa za sve ono što nosi stvarni predznak hrvatskoga.

Glasnik hrvatskoga identiteta
Samo istina, o svemu pozitivnom i svemu negativnom u suvremenom hrvatskom društvu, raskrinkava nametnuti umjetni perfekcionistički sindrom i može biti polazište za ispravne korake, odluke i djelovanja za boljitak Hrvatske i svih njezinih građana, a sve one u Hrvatskoj koji stvarno žele i rade za opće dobro ništa ne će zaustaviti, pa ni medijski manipulatori.

Nakon što je taj cilj ne samo postignut, nego i nadmašen ulaskom među četiri najbolje reprezentacije na svjetskom natjecanju, mediji su počeli stvarati svojevrsnu euforiju, a postignuti uspjeh počeo je zabrinjavati one kojima nikakav hrvatski uspjeh nije ne samo drag, nego ni prihvatljiv. Za dio građana posebno je velik problem ako je na svjetskom natjecanju uspješna športska ekipa koja je sposobna biti glasnik ili svojevrsni predstavnik hrvatskoga nacionalnoga identiteta i ponosa.

Premda je izbornik u izlučnom dijelu Svjetskoga prvenstva barem dva puta izjavio da je hrvatska ekipa dala svoj maksimum, pokazala što stvarno može, u hrvatskoj javnosti stvarano je nerealno očekivanje po kojem hrvatski rukometaši moraju barem u samu završnicu u kojoj se najavljivala čak i pobjeda nad sadašnjim pobjednikom – francuskom rukometnom reprezentacijom.

Dio medija i medijskih djelatnika, koji ne mogu izborniku hrvatske rukometne reprezentacije oprostiti što često spominje Boga, Gospu, vjeru i molitvu i što u reprezentaciji njeguje duh pijeteta prema hrvatskim braniteljima koji su žrtvovavši svoje živote najviše dali za svoju domovinu, vrlo smišljeno počeli su uvlačiti javnost u perfekcionistički sindrom, tj. u shvaćanje i uvjerenje da ništa ne valja, niti je išta dobra postignuto ako se barem ne uđe u finale da bi se i u finalu pobijedilo.

Stvaranje toga perfekcionističkoga sindroma iznimno je suptilna i razarajuća manipulacija te je nastavljena i nakon završetka Svjetskoga prvenstva u zahtjevima za smjenu izbornika, kako onim otvorenim i izravnim tako i onim prikrivenim, npr. raspisivanjem glasovanja tko bi trebao biti novi izbornik hrvatske rukometne reprezentacije.

Objektivno veliki uspjeh

Drugi cilj te medijske smišljene manipulacije stvaranjem perfekcionističkoga sindroma još je više opak: želi se one koji su oduševljeni hrvatskom rukometnom reprezentacijom, pa i njezinim najnovijim objektivno velikim uspjehom na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, uvjeriti da se dogodila katastrofa, da nema baš nikakvoga razloga za ponos na hrvatske rukometaše, da se uvjeri što je moguće više ljudi da Hrvati i ne mogu postići nešto veliko ili važno u svjetskim razmjerima.

Gdje bi bio kraj današnje Hrvatske da je 4. zemlja na svijetu po gospodarstvu, po pravosuđu, po demokraciji, konkurentnosti, po uspješnosti u borbi protiv korupcije ili po kvaliteti medija. Nije li više nego zapanjujuće što mediji u Hrvatskoj baš nikada ne zagovaraju vrhunske hrvatske nacionalne ideale i ciljeve na područjima koja su sudbinski bitna za Hrvatsku i za dobro svih hrvatskih građana?

Koliki su razmjeri te manipulacije lako je uvidjeti ako se usporedi koja druga djelatnost, odnosno njezina uspješnost u svjetskim razmjerima. Npr. gdje bi bio kraj današnje Hrvatske da je 4. zemlja na svijetu po gospodarstvu, po pravosuđu, po demokraciji, konkurentnosti, po uspješnosti u borbi protiv korupcije ili po kvaliteti medija. Nije li više nego zapanjujuće što mediji u Hrvatskoj baš nikada ne zagovaraju vrhunske hrvatske nacionalne ideale i ciljeve na područjima koja su sudbinski bitna za Hrvatsku i za dobro svih hrvatskih građana?

Potrebno je stoga prepoznati i raskrinkati nametnuti perfekcionistički sindrom, ovaj put glede uspjeha hrvatske rukometne reprezentacije, ali i općenito, jer mu je cilj sijati i učvršćivati nezadovoljstvo, razočaranost i tako podgrijavati smišljeno ocrnjivanje Hrvatske i njezine stvarnosti te suptilno poticati mlade na napuštanje domovine jer tobože u Hrvatskoj ništa i ne može biti dobro i uspješno.

Kritičko preispitivanje

Ovaj slučaj bilo bi vrlo korisno prepoznati kao poziv i poticaj na prizemljenje, na prihvaćanje aktualne hrvatske stvarnosti kakva ona jest, nesavršena, ali u mnogome i iznimno dobra, te onda tu stvarnost kakva ona jest smišljeno, ustrajno i uspješno poboljšavati. Slučaj medijske manipulacije s hrvatskom rukometnom reprezentacijom, koja je objektivno postigla zavidan športski rezultat, potiče hrvatske građane na otvaranje svojih očiju, na kritičko preispitivanje svega što im mediji nude, i na prepoznavanje hrvatskih prilika onakvima kakve one stvarno jesu.

Samo istina, o svemu pozitivnom i svemu negativnom u suvremenom hrvatskom društvu, raskrinkava nametnuti umjetni perfekcionistički sindrom i može biti polazište za ispravne korake, odluke i djelovanja za boljitak Hrvatske i svih njezinih građana. Hrvatska bi lakše došla do boljitka kad ne bi bila suočena s nametanjem umjetnoga perfekcionističkoga sindroma, no sve one u Hrvatskoj koji stvarno žele i rade za opće dobro ništa ne će zaustaviti, pa ni medijski manipulatori.

IZVORGlas Koncila br. 5/2017.
Prethodni članakOBITELJI FRAKIN I PLESLIĆ S BROJNOM DJECOM »Najviše što možemo dati jest život«
Sljedeći članakKARITATIVNA DJELATNOST BL. ALOJZIJA STEPINCA »Ujedinjeni jugoslavenski front uživao je zaštitu Karitasa«