Na hrvatsko predsjedanje susretom skupine devet mediteranskih država članica Europske unije koji je svoj vrhunac s visokopozicioniranim sudionicima imao u Splitu 6. i 7. listopada nije razborito gledati tek dnevnopolitički. Preko toga znakovitoga susreta političkih prvaka iz Cipra, Francuske, Grčke, Hrvatske, Italije, Malte, Portugala, Slovenije i Španjolske, na kojem je sudjelovala i predsjednica Europske komisije, ne bi bilo razborito olako prijeći jer simbolika toga okupljanja nosi značenje čak i dublje od onoga kojega su možda bili svjesni sudionici dvodnevnoga samita.
Sudionicima su u fokusu bila pitanja sigurnosti i migracija, energetike i otpornosti, zaštite okoliša i upravljanja vodama, demografskih izazova te odnosa prema južnom susjedstvu i provedba Pakta za Sredozemlje koji je težak više desetaka milijardi eura namijenjenih razdoblju od 2028. do 2034. godine. Predsjednik hrvatske Vlade kao domaćin isticao je da su ključni prioriteti hrvatskoga predsjedanja tom neformalnom mediteranskom skupinom sigurnije, održivije i otpornije Sredozemlje te pozicioniranje Hrvatske kao sredozemnih vrata prema srednjoj Europi. Snažnije hrvatsko političko svrstavanje u krug europskih mediteranskih zemalja ima dvostruko značenje: Hrvatska se u percepciji izmiče iz njoj neprirodnoga političkoga kruga zemalja istočne Europe/Balkana koje je opterećeno etiketom »zemlja bivše Jugoslavije«, čime ta štafeta ostaje kao baština ponajviše Srbiji i Crnoj Gori; i drugo, europski mediteranski krug zahvaljujući Hrvatskoj kao svojoj članici još se snažnije približio srednjoj Europi. To je posebno važno u energetskom smislu u kontekstu srednjoeuropske Inicijative triju mora koja bi u budućnosti mogla igrati ključnu ulogu u povećanju europske energetske neovisnosti.
No postoji nešto možda čak i važnije, što među vođama europskih zemalja nije isticano. Ako se uzme u obzir činjenica da su u Split došli predstavnici zemalja u kojima među stanovništvom dominiraju kršćani, to jest većinom katolici (samo su Grčka i Cipar dominantno pravoslavne zemlje), moguće je da upravo oni koji predstavljaju gotovo polovicu europskoga stanovništva napokon shvate da u svojim politikama ne mogu zauzimati protukršćanske vrijednosti, a da većinski narod vrijednosno pristaje upravo uz kršćanske vrijednosti. I početnik u studiranju povijesti shvatit će da je utjecaj Europe na međunarodnom planu slabio usporedno s političkim odmicanjem od kršćanskih vrijednosti, što se pojačalo nakon odbijanja uvrštavanja kršćanskih korijena u »europski ustav« još u doba pontifikata sv. Ivana Pavla II.
Možda je netko od hrvatskih domaćina, barem na rubovima susreta, prenio što se važnoga za Mediteran dogodilo pokraj Splita točno pedeset godina ranije. Tada se u obližnjem Solinu, na Gospinu otoku, u rujnu 1976., okupilo oko 100 tisuća katoličkih vjernika iz Hrvatske i drugih zemalja na misi u povodu Jelenine godine i Hrvatske marijanske godine. Bila je to dotad najveća misa u kojoj se slavila i hrvatska kršćanska mediteranska povijest u spomen na tisućljeće otkad je kraljica Jelena (976. godine) podignula prvu poznatu hrvatsku marijansku crkvu. Ne treba se previše oznojiti u povijesnom istraživanju da se shvati kakav je društveni potres taj duhovni susret izazvao u europskim zemljama s komunističkim režimima. Bilo je to rađanje nove nade i za Hrvatsku i za Europu, ukorijenjenu u Kristovu križu – koja je urodila plodom krajem 20. stoljeća. Poučak je jednostavan: i 976. i 1976. s križem se išlo do pobjede. A 2026.?
