Biblija govori o korijenima kad želi opisati čovjeka. Ljudsko stablo koje je ukorijenjeno donosi plod. Upravo je u vrućoj Palestini korijen za biljku jako važan, on je jamstvo sigurnosti i ustrajnosti. Dobro je tlo za Bibliju tlo pravednosti na kojem se nalazi pojedinac i izabrani narod. Tako stoji u Jobovoj knjizi: »Zeleni se i sav na suncu buja, vrt su mu cio mladice prerasle. Svojim korijenjem krš je isprepleo te život crpe iz živa kamena« (Job 8, 16-18). Ako se čovjek pobuni protiv Boga, on ga čupa s »njegovim korijenom« i baca.
Jedna daljnja biblijska slika opisuje bezbožnika na sljedeći način (Job 18, 16): »Odozdo se suši njegovo korijenje, a odozgo grane sve mu redom sahnu.« Onaj tko niječe svoje korijene reže granu na kojoj sjedi. Po Svetom pismu bezbožnik je onaj koji je odrezao svoje zdrave korijene. Job sanja da njegovi korijeni sežu do vode (Job 28, 19), a to je slika plodna i uspješna života.
O pravedniku pak stoji sljedeće (Izreke 12, 3): »Zloćom se čovjek ne utvrđuje, a korijen se pravedniku ne pomiče.« Čvrst korijen koji daje sigurnost i posjeduje potreban »životni sok« slika je čovjeka koji živi ispravno, odnosno po Božjim zapovijedima. Ako i dođe do određenih problema, korijeni ostaju u zemlji i iz njih se uvijek iznova može crpiti spasenje.
Koliko je važna slika korijena u Novom zavjetu pokazuje i Isusovo rodoslovlje. U njegovu rodoslovnom stablu nalaze se ubojice i preljubnici, ali Isus je taj koji liječi povijest svoga naroda te svojim »božanskim korijenom« čisti druge korijene. Ljudske duhovne rane mogu se najbolje liječiti ako se osobe suoče s vlastitim korijenima, odnosno rodoslovnim stablom. Upravo je za evanđelista Mateja Isusovo rodoslovlje obećanje da ljudski život unatoč svim lomovima i nerazriješenim obiteljskim tajnama može biti obnovljen i iscijeljen.
U svojim usporedbama Isus rado upotrebljava sliku korijena. Tako je poznata usporedba sa slikom sijača (Mt 13, 5-9): »Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk.« Isus interpretira važnost korijena na sljedeći način (Mt 13, 20-23): »A zasijani na tlo kamenito – to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.« Postoje osobe koje se lako i brzo mogu oduševiti za mnoge stvari, ali im to oduševljenje brzo splasne jer nemaju korijena. Stoga je jako bitno da čovjek postane svjestan svojih korijena jer samo tako život može donijeti plod. Osoba koja nema korijena je labilna, odnosno to je osoba trenutka. Ona nema ni prošlosti ni budućnosti te ne može svoju snagu crpiti iz povijesti. Čovjek koji nema korijene nema nutarnje čvrstine, nego vrlo često mijenja svoje raspoloženje, mišljenje, govor i djelovanje. Takva se osoba ne može suočiti s brojnim izazovima. Čim u životu nešto loše krene, ona gubi snagu jer nema korijena odakle bi mogla crpiti svoju snagu.
I u daljnjoj Isusovoj usporedbi o korovu i pšenici radi se o korijenima (Mt 13, 24-39): Drugu im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.‘« Po interpretaciji Anselma Grüna Isus tom usporedbom želi reći da ljudski korijeni nisu čisti, nego su pomiješani s korovom. Ne postoji život bez povreda i samo s »čistim korijenima«. Isus veli da će se korov od pšenice dijeliti na kraju života, stoga ljudi moraju čitav život živjeti s nečistim korijenima. Važno je samo da korov ne prevagne, odnosno da ne ometa »pšenicu« u rastu i sazrijevanju.
Apostol Pavao u poslanici Hebrejima govori pak o gorkom korijenju koje raste u ljudima koji stalno jadikuju i bune se protiv svega. Grün naglašava da je potrebna njega vlastitih korijena jer ih inače gorčina može otrovati. Tada naime drvo ne će donositi dobre plodove (Mt 7, 16-19): » Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca.« Ako ljudi u sebi nose gorko korijenje, i njihovi će plodovi biti gorki, odnosno nikakvi, kao što kaže prispodoba o smokvi (Lk 13, 7-9): »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ‘Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ‘Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’« Grün naglašava: »Naša je zadaća okopati i pognojiti zemlju danas, da bi naši korijeni imali dobru hranu. Okopati znači pogledati vlastitoj istini u oči i dublje se zagledati u vlastito srce. Gnojenje se odnosi na ljubav kojom promatramo sebe i vlastito drvo, ali i na ljubav Božju koju puštamo u svoje životne korijene.«
Apostol Pavao u poslanici Rimljanima upotrebljava sliku drveta s korijenima za odnos između kršćana i pripadnika izabranoga naroda. Pavao uzima za izraelski narod sliku masline kojoj je potrgano nekoliko grana. One stoje za ljude koji nisu vjerovali. Kršćani su kao nove grane »cijepljeni« na to drvo, ali se ne smiju uzdizati iznad Židova. Kršćani imaju udio u »korijenu« i iz toga korijena crpe svoju svetost (Rim 11, 16): » Ako li su prvine svete, sveto je i tijesto; ako li je korijen svet, svete su i grane.« Pavao nastavlja dalje (Rim 17-22): »Pa ako su neke grane odlomljene, a ti, divlja maslina, pricijepljen umjesto njih, postao suzajedničar korijena, sočnosti masline, ne uznosi se nad grane. Ako li se hoćeš uznositi – ne nosiš ti korijena, nego korijen tebe. Reći ćeš na to: grane su odlomljene da se ja pricijepim. Dobro! Oni su zbog nevjere odlomljeni, a ti po vjeri stojiš. Ne uznosi se, nego strahuj! Jer ako Bog ne poštedje prirodnih grana, ni tebe neće poštedjeti. Promotri dakle dobrotu i strogost Božju: strogost na palima, a dobrotu Božju na sebi ako ostaneš u toj dobroti, inače ćeš i ti biti odsječen.« Tim mislima Pavao poziva ljude da budu zahvalni za korijene koji ih nose. Ti korijeni su predci, a kršćanima Židovi.
Svatko nosi svoje ime koje su mu dali roditelji. Nekada je to ime po otcu, majci, djedu ili baki. Ime je za ljude jako važno jer se oni u najvećem broju slučajeva mogu identificirati sa svojim imenom. U izgovaranju nečijega imena može se skrivati ljubav, ali i odbojnost prema određenoj osobi. Ime upućuje i na svetce. Jasno je da se svetca čije se ime nosi ne može kopirati, ali je dobro da ljudi barem ponekad misle na svetce čije ime nose.
U duhovnoj tradiciji stoji da je Bog ime svakoga čovjeka zapisao na dlan svoje ruke. Ljudske ruke tako upućuju na vezu s Bogom, ali je isto tako Božje ime upisano na dlan ljudske ruke (Izaija 43, 1): »Ali sada ovako veli Gospodin, tvoj stvoritelj, Jakove – tvoj tvorac, Izraele: ‘Ne boj se! Jer sam te otkupio, pozvao sam te po imenu: Moj si!’« Ljudi se često otkrivaju u svojim predcima, tj. u roditeljima, pradjedovima i prabakama: »Kada promatram sliku svojih roditelja, baka i djedova, gledam se kao u ogledalu. Uvijek se iznova otkrivam u licima svojih predaka.« Jasno je da predci, kojima treba biti zahvalan za korijene, nisu uvijek bili savršeni ljudi, ali su i kao nesavršeni i slomljeni imali otvoreno srce te su svojim potomcima darovali hranu za njihove korijene kako su najbolje znali. Zbog toga je poštovanje i spominjanje predaka i te kako važno.
U svojoj se dušobrižničkoj praksi Grün često susreće s ljudima koji ne misle rado na svoje roditelje i svoje pretke. Stalno govore o povredama i razočarenjima koja su doživjeli od »svojih« i koja su ih opečatila za čitav život. Ali za njega je sljedeće potrebno: »Važno je da pogledamo povrede i razočaranja u svom životu i da se s njima pomirimo. Ako ih preskočimo, kad-tad će se vratiti. Ali ne smijemo zastati kod starih povrjeda. Činimo li to, uvijek ćemo ostati na optuženičkoj klupi te svojim roditeljima predbacivati da su oni krivi što nam u životu ne ide dobro.« Jako je dobar put za »čišćenje korijena vlastitih predaka« izmirenje s vlastitim ranama i povrjedama. Do pomirenja može doći samo ako se osoba još jednom sjeti i prepusti boli zbog koje je zadobila rane te pokuša razumjeti zašto je to tada bilo tako. Roditelji često rane koje su sami iskusili predaju dalje: »Važno je vlastite rane pretvoriti u bisere.«
Grün nadalje preporučuje da se u svrhu čišćenja vlastitih korijena prakticiraju rituali pomirenja i opraštanja. Jako je važno da se pojedinac susretne i izmiri s povrijeđenim djetetom u sebi, no ne smije se kod toga povrijeđenoga djeteta zastati, nego treba nastaviti prema božanskomu djetetu. Svaki čovjek, kao i drvo, da bi mogao dobro rasti, treba zdrave korijene i domovinu. Ljudi posebno u ovim nestabilnim, mobilnim vremenima i vremenima raznih sloboda čeznu za korijenima i domovinom jer žele sigurnost. Onaj tko u sebi otkrije svoje zdrave korijene otkriva ujedno svoj identitet, a time i svoju bit. Ta je osoba duboko ukorijenjena u svom životu i ništa ju ne može poljuljati.
SVRŠETAK
